Islamski sanovnik: Staklo koje postaje voda – Duboka simbolika
Sjećam se jedne noći, probudio sam se obliven znojem, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam staklo, čvrsto i prozirno, kako mi se pred očima topi i pretvara u vodu. Pomislih, šta sad ovo znači? Uvijek sam bio sklon tome da tražim smisao, čak i tamo gdje ga drugi ne vide. Ali ovaj san, on me je zbilja protresao do srži. Znaš, kao da ti neko šapće na uho, ali ne razumiješ jezik, samo osjećaš težinu poruke. Kroz svih mojih petnaest godina uranjanja u misterije snova, malo je stvari koje su me tako direktno pogodile.
Tajanstvena moć stakla koje se rastvara
San o staklu koje postaje voda, to je kao da gledaš u ogledalo koje se iznenada pretvara u rijeku. Prvi put kad sam ga doživio, osjetio sam blagu paniku. Staklo, po svojoj prirodi, simbolizira nešto čvrsto, prozirno, ali i krhko. Predstavlja naše granice, našu percepciju stvarnosti, ono što nas štiti, ali i odvaja. A voda? Voda je život, emocije, pročišćenje, promjena. Vidiš li tu preobrazbu? Ta promjena, prijatelju, nije uvijek lagana. Može značiti da se vaše ustaljene percepcije ili životne strukture tope, da se granice između vas i svijeta rastvaraju. Nekada je to poziv na adaptaciju, na fluidnost, da dozvolite sebi da se prelijete iz jednog oblika u drugi, bez straha od gubitka forme. Jer, evo jedne tajne: često se bojimo gubitka kontrole više nego samog ishoda.
Ali evo i jedne važne stvari koju sam naučio na teži način: nije svako topljenje stakla isto. Ponekad je to doista oslobađanje od nečega što te sputava, a ponekad je to upozorenje da previše lako dopuštaš da se tvoje vrijednosti ili integritet erodiraju. Treba pažljivo osluškivati miris vlage i zemljanu notu koja se javlja kada se čvrsto pretvara u nešto tečno, jer ta transformacija nosi sa sobom i mirise novog početka, ali i opasnosti od poplava ako se ne shvati ozbiljno.
Od skeptika do svjedoka: Moje putovanje kroz snove
Sjećam se kad sam tek počeo s ovim. Prije petnaestak godina, bio sam onaj ‘razumni’ tip. Snovi su bili samo nusprodukt mozga, nasumični impulsi. Nisam vjerovao u njihovu dublju svrhu. Sjećam se kad sam prvi put naletio na ideju islamskog sanovnika. Pomislio sam, „Ma daj, šta je to, neka stara praznovjerja?“ Ali život ima čudan način da ti pokaže da griješiš, zar ne? Moja prva ‘aha!’ spoznaja desila se nakon što sam nekoliko puta sanjao zmiju u snu. Prvi put sam to odbacio, drugi put sam se nasmijao, a treći put me je pogodila baš jaka nevolja s nekim koga sam smatrao prijateljem. Taj prijatelj je, ispostavilo se, bio pravi otrov. Od tog trenutka sam počeo ozbiljnije da shvatam te noćne poruke, pogotovo kada mi se desilo da sanjam i smrt u snu, što je, paradoksalno, značilo novi početak, a ne kraj. Bilo je to kao da sam skinuo povez sa očiju i počeo da vidim svijet u potpuno novim bojama, ili bolje rečeno, u nijansama koje su mi ranije bile nevidljive.
Stari ja bi se fokusirao samo na površinu, na ‘šta se desilo?’. Novi ja, sa svim tim ožiljcima od pokušaja i grešaka, postavlja pitanje ‘zašto se desilo i šta mi ovo govori o meni?’. To je razlika između pasivnog posmatrača i aktivnog učesnika u svom životu. Kad sam prvi put sanjao staklo koje postaje voda, stari ja bi rekao:
