Škola bez nastavnika u snu: Šta znači gubitak vodstva?

Sjećam se jedne noći, prije desetak godina, probudio sam se sav znojan. Sanjao sam da sam u ogromnoj, praznoj školi. Hodnici su odzvanjali, a učionice su bile otvorene, ali potpuno puste. Nigdje nikoga. Tražio sam, dozivao, ali samo je tišina odgovarala. Nije bilo nastavnika, nije bilo učenika, samo ja, u toj beskrajnoj tišini. Osjećaj je bio tako stvaran, ta praznina, taj nedostatak bilo kakvog uputstva. Možda ste i vi imali slično iskustvo, osjećaj da vas je put napustio, da ste ostavljeni da plivate u nepoznatom moru, bez kompasa i bez jedra. Ta frustracija, ta tiha panika, poznat mi je taj osjećaj.

Kad san postane ogledalo: Šta nam govore prazne klupe i tihi hodnici

San o školi bez nastavnika, na prvi pogled, može zvučati pomalo apstraktno, ali njegove poruke su duboko ukorijenjene u našu svakodnevnicu. U svojoj suštini, takav san često odražava osjećaj gubitka smjera, nedostatka vodstva ili autoriteta u vašem budnom životu. Škola je tradicionalno mjesto učenja, discipline i usmjeravanja. Nastavnici su ti koji nas vode kroz gradivo, postavljaju pravila i daju nam alate za snalaženje u svijetu. Kada ih nema, odjednom ste prepušteni sami sebi, sa svom slobodom, ali i sa svim teretom odgovornosti.

Prije petnaestak godina, da sam imao takav san, vjerovatno bih ga samo otpisao kao „čudan san“ i nastavio dalje. Stari ja bi tražio nekoga da mu kaže šta da radi, koji je sljedeći korak. Bio sam naviknut da slijedim uputstva, da se oslanjam na mentore, šefove, čak i na prijatelje. Moja prva poduzetnička avantura? Totalni haos! Imao sam ideju, imao sam entuzijazam, ali nisam imao jasnog vođu. Pokušavao sam da budem svoj šef, ali u stvarnosti sam samo čekao da mi neko kaže šta da radim. To je bila škola bez nastavnika u stvarnom životu. Rezultat? Propali projekti, novac otišao u vjetar i osjećaj da sam se vrtio u krug. Sjećam se mirisa ustajale kafe u uredu u kojem sam radio do kasno, praznih kancelarija sličnih onima iz mog sna. Često sam sjedio sam, zureći u ekran, pokušavajući da se sjetim šta je bio moj zadnji korak, koja je uopće svrha svega. Osjećao sam težinu neuspjeha na svojim ramenima, a jedini „učitelj“ bio je tihi odjek mojih vlastitih sumnji.

Ali, evo u čemu je stvar: taj san i ti neuspjesi u budnom životu, sve je to bila neprocjenjiva lekcija. Kroz godine, shvatio sam da je biti u „školi bez nastavnika“ zapravo prilika. To je poziv da postanete svoj vlastiti guru, svoj vlastiti vodič. Nema nikoga da vam drži ruku, i to je strašno, ali i oslobađajuće. To je trenutak kada morate da pogledate unutra, da preispitate svoje vrijednosti, svoje ciljeve, svoje unutrašnje resurse. To je prelazak iz uloge učenika u ulogu glavnog profesora vlastitog života.

Zaboravljeni kompas: Zašto je važno pronaći svoj unutarnji glas

Filozofski gledano, ovaj san nas gura ka dubljem razumijevanju autonomije. Anksioznost koju osjećamo kad nema nikoga da nam kaže „šta dalje“ je prirodna. Ljudska bića su programirana da traže strukturu, da teže sigurnosti koju pruža hijerarhija. Ali šta se dešava kada ta struktura nestane? Tada se javlja prilika za istinski lični rast. San o praznoj školi može ukazivati na to da se nalazite na raskrsnici, da su stare smjernice nestale, ili da su se pokazale neadekvatnim. Možda ste završili jedan životni ciklus, diplomirali ste iz „škole“ koju ste poznavali, i sada je vrijeme za nešto sasvim novo, neistražen put.

Sjetim se jedne svoje