Kišobran u zatvorenom, a mokar: Islamska poruka o lažnoj sigurnosti

Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog oporog osjećaja kada sam se prvi put suočio sa nečim što mi se činilo kao neprobojna sigurnost, ali je duboko u sebi bilo samo prazno obećanje. Znate onaj osjećaj kada držite kišobran – otvoren, mokar – ali ste zapravo unutra? Kiša pada vani, ali ste u kući, a kišobran vam je iznad glave, kaplje po podu. To je slika, savršena slika, koju mi islamski sanovnik nudi kada govori o lažnoj sigurnosti. I, vjerujte mi, previše puta sam stajao pod tim mokrim kišobranom, misleći da sam zaštićen, dok je istina bila da sam se samo zavaravao. Ono što vidite, to ste i vi. Vaš san, to je često odraz vašeg unutrašnjeg stanja, vaše borbe.

Kada Iluzija Postaje Stvarnija od Istine

Pokušajte zamisliti taj prizor: napolju lije kao iz kabla, grmi, a vi ste u svojoj dnevnoj sobi, toplo je, udobno. Ali, iz nekog razloga, držite ogroman, otvoren i mokar kišobran iznad glave. Kaplje po parketu, stvara lokvicu, a vi se grčevito držite za dršku, kao da vam život zavisi od njega. U početku se možda čini smiješno, ali onda shvatite – taj kišobran je vaša samoprevara. On simbolizira vašu želju da budete zaštićeni od nečega što vam realno ne prijeti, ili, još gore, od nečega što vam prijeti, ali vi ste već na sigurnom, a i dalje se ponašate kao da ste u opasnosti. Zašto? Jer nam je lakše držati se iluzije kontrole nego prihvatiti nepredvidivost života. Teže je otpustiti kišobran i reći: „U redu je, kiše nema, ja sam unutra.“ To je poziv na buđenje. Nosenje kišobrana u zatvorenom je jasan putokaz ka preispitivanju sopstvenih postupaka.

Filozofija Lažne Sigurnosti: Borba sa Samim Sobom

Znate, kroz godine, naučio sam da je ljudska tendencija ka samoprevari gotovo neuništiva. Zašto se toliko grčevito držimo tih mokrih kišobrana u svojim domovima? Mislim da je to strah. Strah od nepoznatog, strah od gubitka kontrole, strah od suočavanja sa sopstvenim ranjivostima. Nekada nas taj strah gura u stvaranje lažnih sigurnosnih mreža koje nam, ironično, više štete nego što koriste. Koliko puta ste se uhvatili da se držite za nešto što vam donosi privid mira, dok vam duboko u srcu crv sumnje grize? To je taj kišobran. On vam možda daje trenutni osjećaj olakšanja, ali ne rješava stvarni problem. Možda čak i stvara nove probleme, jer se lokve skupljaju, a vi ste previše zauzeti držanjem kišobrana da biste ih obrisali.

Sjećam se jedne zime, ledene, kada sam imao priliku da investiraram u nešto što se činilo kao “posao stoljeća”. Svi su pričali o tome, svi su ulagali. Osjećaj “da ne propustim” bio je ogroman, a ja sam se uhvatio za taj val, iako mi je nešto duboko u stomaku govorilo da to nije zdravo. Bio je to moj kišobran, moj osjećaj da sam siguran jer sam “u trendu”, jer “svi to rade”. Ignorisao sam analize koje su vikale na opasnost, ignorišem vlastitu intuiciju. Mislio sam da sam pametan, da sam vidio priliku koju drugi nisu. Nisam htio da budem sam, izolovan. I, naravno, sve se srušilo kao kula od karata. Gubitak je bio gorak, ali lekcija je bila neprocjenjiva. Osjećao sam hladan znoj na čelu dok sam gledao kako se brojke smanjuju, a praznina u stomaku je bila kao da sam progutao led. To je bila moja operativna ožiljak.

Taj pad me je natjerao da preispitam sve. Shvatio sam da sam držao taj mokar kišobran, ne zato što je napolju padala kiša, već zato što sam se bojao da ne budem sam, da ne budem “izostavljen”. Bio je to moj način da se “zaštitim” od osjećaja neuspjeha, unaprijed. Ali u stvarnosti, samo sam odgađao neizbježno. Ponekad, suočavanje sa golom istinom, sa rizikom, je jedini put ka stvarnoj sigurnosti. To je bio trenutak kad sam shvatio da je ignorisanje upozorenja put ka razočarenju, baš kao i sanjati frižider pun pokvarene hrane – znak da nešto trune u našem životu, a mi to nećemo da vidimo. Pravi mir dolazi kada otpustite te lažne zaštite i prepustite se Allahovoj volji, ali i kada preuzmete odgovornost za svoje izbore.

Put od Starog Ja do Novog Ja: Evolucija Razumijevanja Sigurnosti

Prije petnaestak godina, bio sam