San o rotacionim vratima: Islamski sanovnik o brzini i kontroli

Znaš li onaj osjećaj kad si negdje zaglavljen, a sve oko tebe juri? E, ja sam to proživio mnogo puta. Bilo je trenutaka u mom životu kada sam se osjećao kao da sam u onim rotacionim vratima, uhvaćen u nekom ritmu koji nije moj, gdje se sve vrti prebrzo, a izlaz mi izmiče. Svi smo se, vjerujem, barem jednom probudili s tim čudnim osjećajem dezorijentacije nakon sna, kao da smo se vrtjeli u krug cijelu noć. Nekako, taj osjećaj ostane s tobom, poput mirisa mokre zemlje poslije ljetne kiše, duboko urezan u sjećanje, tjera te da razmišljaš – šta je to moje nesvjesno htjelo da mi kaže? U islamskom sanovniku, san o rotacionim vratima nosi duboke poruke o brzini životnih promjena i našoj sposobnosti da zadržimo kontrolu.

Kada se vrata vrte, a ti stojiš: Trenutak zbunjenosti

Zamislite scenu: ulazite u veliku zgradu, možda hotel ili poslovni centar. Pred vama su ta masivna, staklena rotaciona vrata. Koračate unutra, a zatim – zaglavite. Vrata se vrte, možda prebrzo, možda previše sporo, ali vi ste zarobljeni u tom kružnom kretanju, nemoćni da izađete ili da se pomjerite naprijed. Taj blagi osjećaj klaustrofobije, stakleni zidovi koji vas okružuju, hladan zrak koji se vrti oko vas, sve to doprinosi jedinstvenom osjećaju. Iz perspekrive islamskog sanovnika, ovakav san često govori o tranziciji, ali ne o onoj jednostavnoj, glatkoj. Govori o trenucima kada smo zbunjeni, kada ne vidimo jasan put naprijed, kada se životne okolnosti smjenjuju vrtoglavom brzinom, a mi se osjećamo kao list na vjetru. Sjetim se jedne situacije kada sam pokušavao da pokrenem svoj prvi veći projekat. Dani su prolazili u magli, sastanci su se nizali jedan za drugim, odluke su se morale donositi munjevitom brzinom. Bio sam uhvaćen u tom vrtlogu obaveza, a osjećao sam da gubim tlo pod nogama. Bilo je to kao da sam u tim rotacionim vratima koja se vrte, a ja ne uspijevam pronaći pravi trenutak za izlazak. Priznajem, to je bio period kada sam često sanjao slične snove. Ti su me snovi tjerali da se zapitam: koliko kontrolišem svoj život? Ili sam samo putnik koji se vozi u krug?

Moja borba s prebrzim promjenama: Stari ja protiv novog ja

Kada se osvrnem na proteklih petnaest godina svog života, vidim jasnu razliku u tome kako sam se nosio s promjenama. Stari ja je bio kao dijete koje se uhvatilo za vrtuljak i ne pušta, čak i kad mu se vrti u glavi. Svaka iznenadna promjena, svaka neočekivana situacija, dovodila me je do tačke blizu panike. Sjećam se, još u ranim dvadesetim, kada sam prvi put dobio odgovornu poziciju. Sve se dešavalo tako brzo; nova lica, novi zadaci, nove procedure. Osjećao sam pritisak da moram sve shvatiti odmah, da moram biti taj brzi, snalažljivi profesionalac. Bio sam kao onaj ko pokušava da prođe kroz prebrza rotaciona vrata u snu. Svaka odluka koju bih donio, svaki korak koji bih napravio, činilo mi se da je pogrešan ili nedovoljno brz. Nisam znao kako da kontrolišem taj ritam, pa me je on kontrolisao. Spavao sam nemirno, a budila me je iscrpljenost, ne od fizičkog rada, već od mentalnog preopterećenja. Mislio sam da moram uhvatiti svaki voz, da ne smijem propustiti nijednu priliku, pa sam jurio za svime. Ali, evo tajne: Ta brzina često donosi samo površnost. Nema dubine, nema prave refleksije. Tek sam kasnije, nakon mnogo neprospavanih noći i nekih teških lekcija, počeo shvatati da je prava kontrola ne u brzini kojom se krećeš, već u sposobnosti da izabereš svoj ritam. Novi ja je naučio da promjene nisu neprijatelj. One su samo novi set rotacionih vrata. Ponekad treba stati ispred njih, promisliti, osjetiti pravac vjetra, pa tek onda zakoračiti. Nekada je potrebno i odustati od prolaska kroz ta vrata i pronaći neki drugi ulaz. Nije sve što se vrti brzo i što nudi prividan napredak, zapravo dobro za nas. Ponekad je potrebno povući ručnu i dati sebi vremena. Razlika je sad što ja biram kada ću ući, i što je još važnije, kada ću izaći.

Kada se planina urušava, a ti tražiš izlaz: Moja operativna greška

Sjećam se jedne godine kada sam se upustio u investiciju koja mi je izgledala kao „must-have“ prilika. Svi su oko mene govorili kako je to budućnost, kako je to siguran put do uspjeha. Bio sam mlad, pun elana, i željan da se dokažem. Nisam htio propustiti taj, kako sam mislio, brz voz. Ušao sam u to s velikim očekivanjima, ali bez dovoljno dubinske analize. Osjećao sam se kao da sam u ogromnim rotacionim vratima koja se okreću nevjerovatnom brzinom, a ja sam bio fasciniran tim vrtlogom. Nisam primjećivao male pukotine, sitne znakove upozorenja, jer su me zaslijepile svjetleće reklame i glasni povici o uspjehu. Priznajem, snovi su mi u to vrijeme bili puni anksioznosti, često sam sanjao kako se planina urušava, što je bila jasna refleksija mog unutrašnjeg nemira. Mislio sam da mogu kontrolisati sve, da mogu diktirati tempo, ali stvarnost me je brzo demantovala. Jednog dana, sve je krenulo nizbrdo. Cijela investicija se pokazala kao mjehur od sapunice. Taj osjećaj, kao da ti tlo pod nogama nestaje, kao da se sav trud urušava u prah, bio je strašan. Bio je to onaj gorki ukus razočaranja, poput zagriza limuna u snu. Zatekao sam se u situaciji gdje sam bio okružen staklom koje puca, a ja nisam znao gdje da se uhvatim. Osjećao sam se kao da sam uhvaćen u rotacionim vratima koja su se prebrzo okretala u snu, i nisam mogao pronaći izlaz. Gubitak je bio značajan, ne samo finansijski, već i emotivno. Prošao sam kroz period sumnje u sebe, preispitivanja svakog svog poteza. Tada sam shvatio