Nestajuće pisanje u snu: Islamska poruka o prolaznosti i zaboravu
Stara predaja kaže da se snovi rađaju iz zaborava i u zaborav se vraćaju, poput drevnih spisa ispisanih na vodi ili poruka koje vjetar raznosi. U tišini noći, na platnu našeg unutrašnjeg svijeta, često se pojavljuju scene, simboli i narativi čija je jasnost tek prolazna fatamorgana. Među tim neuhvatljivim pojavama, san o nestajućem pisanju – riječima koje se tope, rečenicama koje blijede, ili tekstovima koji se ne mogu pročitati – nosi posebnu težinu. On nije samo odraz prolaznosti, već duboka poruka iz našeg nesvjesnog o onome što se gubi, što nam izmiče ili što tek treba da bude dešifrovano. U islamskoj tradiciji, snovi su često smatrani porukama s onoga svijeta, dok se u jungijanskoj psihologiji vide kao direktan dijalog između Ega i Sebstva, unutrašnjeg vodiča koji nas usmjerava ka individuaciji. Kako onda razumjeti pisanje koje se opire čitanju, ili kapiju koja se ne može otvoriti u tom intimnom jeziku duše? To je glas Numinosuma, onog što je misteriozno i što nas poziva na dublje promišljanje.
