Sjećaš li se onog jutra, prijatelju? Probudite se, a u vama neki čudan osjećaj, kao da vas je nešto bockalo cijelu noć, ali niste mogli točno odrediti šta. E, takav sam ja osjećaj imao kad sam prvi put shvatio da san o igli koja puca u koži nije samo obična noćna mora. Nije to bilo…
Možda vam je poznat onaj osjećaj. Probudiš se usred noći, ili ujutro, sa nekom čudnom težinom u grudima. Ne sjećaš se tačno sna, ali ostao je onaj pritajeni nemir, kao miris kiše prije oluje – obećava promjenu, ali onu kojoj se ne raduješ. Sjećam se, godinama sam takve snove odmahivao rukom. Ma, samo umor, govorio…
Jeste li ikada, dragi moji, imali onaj bolni osjećaj da se vrtite u krug? Da ulažete svoje vrijeme, energiju, pa čak i komadić duše u nešto, samo da biste na kraju shvatili da su svi ti napori bili… pa, uzaludni? Ja jesam, više puta nego što bih volio priznati. Sjećam se jedne noći, probudio sam…
Sjećam se jedne zime, ne, zapravo je bilo ljeto, ali osjećaj je bio isti kao da me zameo snijeg usred augusta. Sve se promijenilo, tako iznenada, da mi je tlo izmicalo pod nogama. To je onaj osjećaj koji mnogi od nas dožive kada sanjaju snijeg usred ljeta — šok, zbunjenost, ali i neka čudna tišina…
Sjećam se jedne noći, prije mnogo godina, kada sam se probudio u hladnom znoju. San je bio toliko živopisan, a opet toliko konfuzan. Hodao sam beskrajnim stepenicama, ali mi je nekako bilo jasno da one nikuda ne vode. Nije bilo ni vrha ni dna, samo vječiti uspon u prazno. Osjećaj izgubljenosti bio je gotovo opipljiv,…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada se probudiš, srce lupa kao ludo, a u glavi ti odzvanja samo jedno: zaključana soba, bez ikakvog izlaza. Taj san, ta jeziva slika zidova koji se stišću, tame koja te obavija, i spoznaja da nema vrata, nema prozora, nema ničega što bi ponudilo tračak nade…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kad sam se probudio sav znojan, srce mi je lupalo, a u glavi mi je odzvanjala slika hladnog tuša. Znate onaj osjećaj kad san uhvati takvu snagu da ga ponesete sa sobom u budni svijet? Nije to bio običan san, znalo se odmah. Nije bio ni…
Znam taj osjećaj. Godinama sam jurio za nekim vanjskim znakom, nekom potvrdom da je to što radim, to što jesam, dovoljno dobro. Kao da sam stajao pod vedrim nebom, čekajući da se oglasi nebeski hor, pa da tek onda dozvolim sebi da se opustim i kažem: “Vidiš, uspješan si.” Koliko smo samo puta, dragi moji,…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog osjećaja kada se život čini kao stara, trepereća sijalica. Znate, ona što se upali pa ugasi, pa opet upali, ali nikada ne svijetli punim sjajem? Baš tako sam se ja osjećao mnogo puta u svojih petnaest i kusur godina bavljenja ljudskom dušom, a pogotovo snovima. Nema ništa…
Znam taj osjećaj. Znate, kad se probudite i osjetite onaj hladan znoj na čelu, ili onaj neobični osjećaj da vas je nešto u snu duboko dotaklo. Meni se to desilo mnogo puta, ali jedan san, onaj o zidu s rupom, ostao mi je urezan. To nije bio samo san; to je bio šapat iz dubine…
