Znam taj osjećaj. Onaj kada se probudiš, a u glavi ti odzvanja scena iz sna, dovoljno živopisna da ti stisne želudac, ali previše nejasna da bi je odmah razumio. Ne govorim o onim snovima o letenju ili čudnim avanturama, već o onim sitnim, perturbirajućim detaljima koji se uvuku pod kožu. Kao da ti podsvijest šapuće,…
Sjećam se jedne noći, prije desetak godina, probudio sam se sav znojan. Sanjao sam da sam u ogromnoj, praznoj školi. Hodnici su odzvanjali, a učionice su bile otvorene, ali potpuno puste. Nigdje nikoga. Tražio sam, dozivao, ali samo je tišina odgovarala. Nije bilo nastavnika, nije bilo učenika, samo ja, u toj beskrajnoj tišini. Osjećaj je…
Znaš ono kad se budiš iz sna s osjećajem da si pretrčao maraton, ali nigdje nisi stigao? E, to je bio moj osjećaj godinama, onaj isti prazan stomak koji se javi kad sanjaš stepenice koje ne vode nikuda. Misliš da se penješ, ulažeš napor, osjećaš kako ti mišići gore, a onda shvatiš da je to…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog osjećaja kada se sve zaustavi. Ne mislim samo na auto na putu, već na onaj unutrašnji zastoj, kada ti se čini da je čitav svijet stao zbog nečega što nisi očekivao. Bilo da je to finansijska nevolja, iznenadni zdravstveni problem ili nerazumijevanje s voljenom osobom, svi smo…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kada sam se probudio s neobičnim osjećajem tjeskobe. Noć prije, sanjao sam kako držim veliki, šareni balon, prepun radosti i lakoće, a onda – *puk!* – nestao je u trenu, ostavljajući me sa praznim rukama i nekim čudnim osjećajem težine. Nije to bio prvi put da…
I ja sam se budila, mnoge noći, sa onim čudnim, neprijatnim ukusom u ustima – ne bukvalnim, već onim gorčinom srca koja se prelije iz sna u javu. Znate, onaj osjećaj kad vam se nešto vješto skrivalo cijeli dan, a onda ga podsvijest izbaci dok spavate, često zamotano u najčudnije simbole. Meni je, vjerujte mi,…
Sjećam se, nekada davno, osjećao sam se kao da živim u sobi gdje jedina sijalica neprestano treperi. Znate taj osjećaj? Onaj kad vidite put pred sobom, ali je slika stalno mutna, nesigurna. Kao da vam neko nudi odgovor, ali ga ne izgovara do kraja, samo šapuće nešto u daljini, nešto što vam izmiče, a vi…
I ja sam bio tamo. Ona nervoza u stomaku kad stvari ne idu kako sam zamislio, ona žurba da preskočim korake samo da stignem do cilja. Godinama sam mislio da je to znak moje ambicije, mog pogona. Ali onda su počeli snovi. Snovi o nedovršenim stvarima, o procesu koji je prekinut, o, zamislite, nedovoljno pečenom…
Znam taj osjećaj. Godinama sam se budila preplavljena, s nekim čudnim teretom u grudima nakon snova u kojima se staklo lomi, pa se nekako vraća, kao da se sam život trudi da mi pokaže da ono što mislim da sam riješila, možda i nije u potpunosti nestalo. Kao da sam očistila krhotine, ali osjećaj nelagode…
Sjećam se jedne zore, probudio sam se s onim čudnim osjećajem da sam primio neku važnu poruku, ali nisam imao pojma šta. Znate onaj osjećaj kad znate da vas je nešto ‘dotaklo’, ali riječi su pobjegle kao pijesak kroz prste? E, pa, to je bio početak mog petnaestogodišnjeg putovanja kroz tajanstveni svijet snova, tih naših…
