Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada sam stajao na šalteru za prijavu, držeći avionsku kartu u ruci, a službenica me gledala s čudnim izrazom lica. Moje ime na karti – pogrešno. Ne potpuno pogrešno, ali dovoljno da stvori zbunjenost, prepreku. Taj osjećaj, ta sitnica koja vam uzdrma cijelo planiranje putovanja, bio…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada vam nešto jednostavno ne ide, kada se rečenica lomi u grlu, a riječi nikako da izađu. Nije to samo u budnom stanju, ne. Mnogo puta sam se suočio s tim osjećajem i u snovima, onim čudnim, frustrirajućim scenarijima gdje je sve nekako zaglavljeno, gdje komunikacija…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Taj tupi udarac, onaj zvuk koji se ureže u mozak, pa tišina. Sekunda agonije dok sam podigao telefon s pločnika. I onda… mreža napuklina, kao paučina preko čitavog ekrana. Znao sam da je gotovo. Nije to bio samo slomljen uređaj; osjetio sam kao da je prekinuta i neka…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se sav u znoju, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam soliter, ogroman, betonski kolos, a u njemu – nedostaje mi sprat. Ne nedostaje sprat u zgradi, već *moj* sprat, onaj na kojem sam trebao biti, u mom stanu. Sve je bilo tu, ali ja sam znao da…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kad bih, recimo, primijetila malu pukotinu na zidu u kući. Onu što bi je većina ljudi samo premazala, možda i ignorisala. Ali, ja sam oduvijek imala tu neku unutrašnju antenu za sitne signale, za one male stvari koje nam šapuću: “Hej, nešto ovdje nije u redu.”…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog ledenog znoja koji me oblije kad shvatim da su ključevi nestali. Nije to samo običan predmet, zar ne? To je osjećaj sigurnosti, pristupa, kontrole. Taj isti osjećaj, pomnožen sa stotinu puta, često me proganjao i u snovima. Siguran sam da nisam jedini koji je prošao kroz agoniju…
Sjećam se kao juče kad sam se, prije mnogo godina, probudio s neobičnim osjećajem da nisam sasvim ‘ja’. Taj osjećaj, kao da sam se iz nekog razloga probudio u tuđoj koži, bio je istovremeno zastrašujući i nevjerovatno intrigantan. Nije to bilo doslovno, naravno. Više je bio onaj unutrašnji pritisak, spoznaja da su se stvari promijenile,…
Sjećam se, godinama unazad, stajao sam na raskršću. Nije to bila fizička raskrsnica, već ona unutrašnja, gdje se putevi želja i stvarnosti prepliću. Osjećaj je bio kao da koračam kroz beskonačni hodnik, zidovi sivkasti, svjetla treperava, a kraja nigdje. Mnogo puta sam se osjećao baš tako, kao da mi se život pretvorio u niz beskrajnih…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio onaj hladni znoj, onaj grč u stomaku dok sam se budio iz sna, pokušavajući da uhvatim posljednje, mutne slike. Znaš ono, kad ti se čini da je san bio tako stvaran, tako važan, ali izmiče ti kroz prste kao pijesak? E, pa, ja sam to proživio bezbroj puta….
Znam taj osjećaj. Duboko u sebi, baš sam osjetio kako se svijet ruši. Ne onaj vanjski svijet sa zgradama i ulicama, već moj vlastiti unutrašnji univerzum, onaj gdje se snovi prepliću sa jave, a intuicija šapuće opomene koje je previše lako ignorisati. Bilo je to prije petnaestak godina, kad sam bio mlad, pun neke sirove…
