Islamski sanovnik

Sjećam se kao da je jučer bilo. Mlijeko je ključalo na šporetu, pjena se dizala, prijetila da prekipi, a ja sam stajao pored, potpuno izgubljen u mislima, nesvjestan simbola koji se odvijao pred mojim očima. To nije bilo samo obično jutro, bio je to okidač za seriju snova koji su mi promijenili pogled na život….

Sjećam se jedne noći, prije petnaestak godina, kada sam se probudio u znoju, sa srcem koje je lupalo kao ludo. Sanjao sam da se smijem, ali ne onako veselo i bezbrižno, već nekontrolisano, beskrajno, do tačke iscrpljenosti. Taj smijeh nije donosio radost, već neku čudnu prazninu, skoro pa tugu. Bilo je to iskustvo koje me…

Sjećam se kao jučer, budim se u hladnom znoju, srce mi lupa kao ludo, a u glavi mi odzvanja neki daleki, jezivi smijeh. Nije to bio smijeh radosti, već onaj koji se uvlači pod kožu i ostavlja gorak okus. Mislila sam da sam sama u tome, da sam jedina koja se bori s takvim noćnim…

Sjećam se jedne zime, magla je bila toliko gusta da sam jedva vidio kraj haube. Baš takav je osjećaj kada vam se u snu pokaže puknut brisač, zar ne? Onaj osjećaj nelagode, potpune nemoći da jasno vidite put pred sobom, pa čak i to malo ispred nosa. Vidite obrise, naznake nečega, ali ništa konkretno. Probao…

Sjećam se, godinama unazad, kada bi mi se dogodilo nešto što ne razumijem, neki čudan san koji bi me progonio danima, osjećao sam se potpuno izgubljeno. Znate onaj osjećaj? Kao da vas uhvati gusta magla, toliko gusta da ne vidite prst pred nosom. To je bilo prije petnaestak godina, kada sam prvi put počeo dublje…

Sjećam se kao da je jučer bilo. Stojim na stanici, miris je svježe pokošene trave, a sunce mi već prži lice. Gledam u daljinu, srce mi ubrzano lupa. Autobus. Moj autobus. Onaj koji me je trebao odvesti na razgovor za posao koji sam toliko željela. Vidim ga. Prolazi. Vozač ni da trepne, samo nastavlja svojim…

Sjećam se kao da je jučer bilo. Stojim na stanici, sunce prži, a znoj mi se slijeva niz leđa. Čekam onaj jedan, specifičan autobus koji me treba odvesti na razgovor za posao. Pogled mi luta, vidim ga u daljini. Srce mi brže zakuca. A onda… proleti pored mene. Prosto me ignorira. Znam taj osjećaj. Ono…

Sjećam se kao da je juče bilo, onaj osjećaj kada se probudiš, a u glavi ti je zbrka, kao da je cijela kancelarija, sa svim važnim dokumentima, upravo prošla kroz tornado, ali bez ijednog daška vjetra. Totalni haos, ali nekako miran, sablasan. Znaš, onaj osjećaj kada intuicija vrišti da nešto nije u redu, ali logike…

Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudila znojna i uznemirena. Sanjala sam rotaciona vrata, ali ne onako kako ih znamo – mirna, kontrolisana. Ne, ova su se okretala bjesomučno, prebrzo, stvarajući vrtlog koji me je usisavao, a ja sam se osjećala potpuno bespomoćno. Pokušavala sam izaći, ali svaki korak…