Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kad bih, recimo, primijetila malu pukotinu na zidu u kući. Onu što bi je većina ljudi samo premazala, možda i ignorisala. Ali, ja sam oduvijek imala tu neku unutrašnju antenu za sitne signale, za one male stvari koje nam šapuću: “Hej, nešto ovdje nije u redu.”…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog ledenog znoja koji me oblije kad shvatim da su ključevi nestali. Nije to samo običan predmet, zar ne? To je osjećaj sigurnosti, pristupa, kontrole. Taj isti osjećaj, pomnožen sa stotinu puta, često me proganjao i u snovima. Siguran sam da nisam jedini koji je prošao kroz agoniju…
Sjećam se kao juče kad sam se, prije mnogo godina, probudio s neobičnim osjećajem da nisam sasvim ‘ja’. Taj osjećaj, kao da sam se iz nekog razloga probudio u tuđoj koži, bio je istovremeno zastrašujući i nevjerovatno intrigantan. Nije to bilo doslovno, naravno. Više je bio onaj unutrašnji pritisak, spoznaja da su se stvari promijenile,…
Sjećam se, godinama unazad, stajao sam na raskršću. Nije to bila fizička raskrsnica, već ona unutrašnja, gdje se putevi želja i stvarnosti prepliću. Osjećaj je bio kao da koračam kroz beskonačni hodnik, zidovi sivkasti, svjetla treperava, a kraja nigdje. Mnogo puta sam se osjećao baš tako, kao da mi se život pretvorio u niz beskrajnih…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio onaj hladni znoj, onaj grč u stomaku dok sam se budio iz sna, pokušavajući da uhvatim posljednje, mutne slike. Znaš ono, kad ti se čini da je san bio tako stvaran, tako važan, ali izmiče ti kroz prste kao pijesak? E, pa, ja sam to proživio bezbroj puta….
Znam taj osjećaj. Duboko u sebi, baš sam osjetio kako se svijet ruši. Ne onaj vanjski svijet sa zgradama i ulicama, već moj vlastiti unutrašnji univerzum, onaj gdje se snovi prepliću sa jave, a intuicija šapuće opomene koje je previše lako ignorisati. Bilo je to prije petnaestak godina, kad sam bio mlad, pun neke sirove…
Znaš onaj osjećaj kad otvoriš frižider, očekujući svježinu, hladnoću koja obećava očuvanje, a dočeka te samo mlak, ustajao zrak? E, takav je bio moj život prije petnaestak godina. Nisam to tada shvatao, ali bio sam pun nekih davno zaboravljenih, potisnutih emocija koje su se taložile i lagano “kvarile” sve oko sebe. Moj unutrašnji frižider, ako…
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog jutra kad sam se probudio sav u znoju, sa srcem koje mi je tuklo kao da sam upravo pretrčao maraton. Sanjao sam nešto što mi je izmaklo čim sam otvorio oči, ali osjećaj… taj čudan osjećaj da mi se dio mene topi, kao vosak na svijeći, ostao…
Znam taj osjećaj. Probudiš se usred noći, ili ujutro, sa nekom čudnom težinom u grudima. Sanjao si stranca, nekog potpuno nepoznatog, kako leži u tvom krevetu. Ne mora to biti ni prijeteće, ponekad je samo… zbunjujuće. I ja sam to proživio, više puta nego što mogu izbrojati u svojih petnaest i više godina bavljenja životnim…
Sjećam se, bilo je to prije petnaestak godina, taman kada sam počinjao da dublje zaranjam u svijet islamskog tumačenja snova. Probudila sam se jedne zore, onako mamurna od sna, i osjetila sam neki neobičan miris, kao mješavinu svježe zemlje i jutarnje rose, iako sam bila u zatvorenom. Iako nisam sanjala jaje sa dva žumanjka te…
