Znam, znam… Probudiš se, sjećanje na san ti lebdi negdje na rubu svijesti, mutno, skoro pa uhvatljivo. Pokušaš ga uhvatiti, ali izmakne ti. A onda, ponekad, san je toliko živopisan, toliko… neobičan, da ti ostaje u mislima satima. Kao ja, recimo, prije petnaestak godina. Sjećam se kad sam sanjao da su na nebu dva mjeseca….
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog osjećaja kad ti se nešto izmakne, proklizne kroz prste. Nije to bio neki veliki događaj, ali osjećaj — taj osjećaj je bio tako stvaran. Poput pijeska, finog i neuhvatljivog, koji curi iz džepova dok pokušavaš da ga zadržiš. Baš tako se često osjećamo i u životu, zar…
Sjećam se te noći, osjećaj je bio tako stvaran. Probudio sam se u svom krevetu, osjetio miris svježe skuhane kafe iz kuhinje, čak čuo i lagano zujanje frižidera u pozadini. Rutina. Ali onda, odjednom, opet taj oštar trzaj, i ponovo se budim, ovaj put zaista. Sunce se tek probija kroz zavjese, kafa još nije ni…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj tihi zvuk u noći. Kap-kap-kap. Nije to bila buka, već ritmična, podmukla melodija koja mi se urezivala u svijest dok sam pokušavao zaspati. Slavina u kuhinji je curila, lagano, gotovo neprimjetno. Svaki put kad bih čuo tu kap, obećao bih sebi: “Sutra ću to popraviti.” Ali, znate…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio težinu jednog sna, onog što ti se uvuče pod kožu i ne pušta te cijeli dan, danima. Nije to bio onaj lagani povjetarac pamćenja, već pravi orkanski udarac koji te ostavi bez daha, pitajući se: “Jesu li ovo zaista samo slike iz podsvijesti, ili je nešto dublje u…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudio s neobičnim osjećajem tjeskobe. Pred očima mi je još uvijek lebdjela slika, živo jasna: okrhnut tanjir na stolu, stoji nekako usamljeno, a onaj mali, gotovo neprimjetan komadić koji nedostaje, budio je u meni nevjerovatnu nelagodu. To me kopkalo cijeli dan. Godinama sam…
Sjećam se jedne noći, prije petnaestak godina, kada sam sanjao da mi se štake lome pod rukama usred šetnje. Bilo je to kao da mi se cijeli svijet srušio u djeliću sekunde, onaj hladan znoj koji te oblije i probudi u mraku, ostavljajući te s osjećajem neopisive ranjivosti. U tom periodu, život me je bacao…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se obliven znojem, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam staklo, čvrsto i prozirno, kako mi se pred očima topi i pretvara u vodu. Pomislih, šta sad ovo znači? Uvijek sam bio sklon tome da tražim smisao, čak i tamo gdje ga drugi ne vide. Ali ovaj san,…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog čudnog, paralizirajućeg osjećaja kada ti nešto zapne u grlu. Nije to bila stvarna riblja kost, već metafora, težina koja se spustila, spriječavajući svaki sljedeći korak. Kao neko ko je više od petnaest godina proveo ‘kopajući’ po dubinama ljudske psihe i sanovnika, mogu vam reći da je san…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se obliven hladnim znojem. Sanjao sam praznu tekstualnu poruku. Ne samo praznu, već onu koja mi je trebala donijeti vijest, odgovor, nešto važno. I umjesto toga – muk. Samo bjelina na ekranu mog telefona. Taj osjećaj, znate ga? Osjećaj iščekivanja koje se pretvara u neizvjesnost, u prazninu koja zuji…
