Sjećam se jedne noći, probudio sam se sav znojan. Sanjao sam da stojim pred vratima svoje stare kuće, one u kojoj sam odrastao, ali kada sam pokušao da ih otvorim, umjesto naprijed, krilo vrata se zatrese i otvori se unazad, ka zidu, kao da me gura nazad u nešto što je već prošlo. Bio je…
Sjećam se jedne noći, prije petnaestak godina, kada sam se probudio u hladnom znoju. San je bio toliko živopisan, toliko neobičan, da mi se činio stvarnijim od jastuka pod glavom. Riječi su lebdele u zraku, neke jasne, neke potpuno nerazumljive, plešući u tišini noći, baš kao što su to činile u snu. Znao sam da…
Sjećam se jedne noći, prije petnaestak godina, kada sam se probudio sav zbunjen, s mirisom vlažne zemlje i hladnoće snijega u nosnicama, iako je vani vladala sparina jula. Bio je to onaj osjećaj kada ste sigurni da ste nešto doživjeli, ali vam razum govori da je nemoguće. Sanjao sam snijeg usred ljeta, gust i mekan,…
Znam taj osjećaj. Ono kad stojiš pred nekom važnom odlukom, a u stomaku ti se skupi hladan čvor. Taj osjećaj neizvjesnosti, kao da se spremam da zakoračim na nešto što se njiše pod mojim nogama. Ja sam to doživio bezbroj puta, i u budnom stanju i u snovima, posebno onaj osjećaj penjanja klimavom ljestvom. To…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se u hladnom znoju. Nije bio košmar uobičajenog tipa, niti neka čudovišta ili padanje s litice. Ne. Sanjao sam da mi vjenčani prsten jednostavno klizi s prsta, polako, gotovo nečujno, i pada na hladan, kameni pod. U tom trenutku, osjetio sam težinu praznine, onu istu težinu koju osjetite kada…
Sjećam se jedne zore, prije petnaestak godina, probudio sam se s onim čudnim osjećajem u stomaku. Nije to bila klasična noćna mora, bez vrištanja ili panike, ali je nešto… smrdjelo. Doslovno. U snu sam jasno vidio trulo jaje, onako, blago napuklo, sa teškim, kiselkastim mirisom koji se širio, i taj me miris pratio i nekoliko…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Godinama sam se budila preplavljena osjećajima iz snova, a da nisam imala pojma šta mi oni poručuju. Ponekad bi me hladan znoj oblio, ponekad bih se probudila sa osmijehom, ali uglavnom, ostajala bi zbunjenost. Kao da je moja podsvijest govorila tajnim jezikom, a ja sam imala nečitak rukopis…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog sna o narandži. Nije bio neki poseban, dramatičan san, znate, poput letenja ili suočavanja s nekim čudovištem. Ne, bio je to sasvim običan san, miran, ali nekako… snažan. Vidio sam sebe kako polako, pažljivo gulim narandžu. Osjećao sam teksturu kore pod prstima, onu blagu hrapavost, pa onda…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog neugodnog osjećaja u grudima kada bih se probudio iz sna s jasnom slikom u glavi: stranica istrgnuta iz knjige. Znaš onaj osjećaj, kao da ti nešto klizi kroz prste, neka važna misao ili sjećanje koje jednostavno ne možeš uhvatiti? E, upravo to. Godinama sam to pripisivao stresu…
Sjećam se, godinama unazad, kako bih se budio s tim čudnim osjećajem da sam upravo proživio nešto izuzetno, nešto što mi je dalo dašak nade ili duboku opomenu, ali bi mi se u samo nekoliko sekundi, dok bih trepnuo, sve izbrisalo iz sjećanja. Frustracija je bila ogromna, kao da mi je neko ukrao dio mene…
