Sjećam se kao da je jučer bilo. Noć je bila teška, zrak gust od nekog neobjašnjivog nemira. Sanjala sam sat. Ali ne bilo kakav sat, već onaj stolni, starinski, težak, s mjedenim okvirom, koji sam viđala u bakinoj kući. Stajao je na polici, iznad kamina, ali su mu kazaljke nedostajale. Samo prazan brojčanik, neprobojna tišina…
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog jutra kad sam se probudio preplavljen nekim čudnim osjećajem. Nije to bila klasična tjeskoba, već neka tiha spoznaja da mi nešto neprekidno izmiče. Kao da sam držao pijesak u šaci i gledao kako mi curi kroz prste, a nisam mogao ništa da učinim. Poznaješ taj osjećaj? Taj…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kada sam se probudio u hladnom znoju, sa osjećajem da sam cijelu noć proveo u kući koja je bila moja, ali opet nekako potpuno drugačija. Znate taj osjećaj, kada vam je nešto poznato, a opet vam se čini strano, kao da ste zakoračili kroz neka vrata…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada se probudite iz sna i niste sigurni ko ste. Poznaješ li to? Taj blagi, gotovo neprimjetan osjećaj da nešto nije na svom mjestu, kao da ste na trenutak zavirili u tuđi život, a onda se vratili u svoj, ali sa sjećanjem na nešto što nikada…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada se probudiš iz sna, a koža te još uvijek svrbi, probada, kao da je stotinu sićušnih iglica upravo puklo pod njenom površinom. Nije to bio fizički bol, nego neka duboka, neopisiva nelagoda koja se uvukla u kosti. Znaš onaj osjećaj, zar ne? Ta sićušna ranjivost…
Sjećaš li se onog jutra, prijatelju? Probudite se, a u vama neki čudan osjećaj, kao da vas je nešto bockalo cijelu noć, ali niste mogli točno odrediti šta. E, takav sam ja osjećaj imao kad sam prvi put shvatio da san o igli koja puca u koži nije samo obična noćna mora. Nije to bilo…
Sjećam se jedne noći, prije desetak godina, kad sam se probudio u hladnom znoju. U snu, moja dnevna soba – ona ista, sa mirisom stare knjige i lavande, gdje se osjećam najsigurnije – bila je na rubu haosa. Stolice su se odvajale od poda, sofa je lebdjela tik iznad tepiha, a čak je i teška…
Možda vam je poznat onaj osjećaj. Probudiš se usred noći, ili ujutro, sa nekom čudnom težinom u grudima. Ne sjećaš se tačno sna, ali ostao je onaj pritajeni nemir, kao miris kiše prije oluje – obećava promjenu, ali onu kojoj se ne raduješ. Sjećam se, godinama sam takve snove odmahivao rukom. Ma, samo umor, govorio…
Sjećate li se onog osjećaja kad ste kao dijete, ili možda i kao odrasla osoba, uložili svu energiju u nešto, a onda vam je surova realnost jednostavno “pokvarila igru”? Ja se sjećam. I previše. Onaj trenutak kad iznesete tek opran, mirisan veš na žicu, a onda se nebo naglo smrači i spusti se pljusak. Sve…
Jeste li ikada, dragi moji, imali onaj bolni osjećaj da se vrtite u krug? Da ulažete svoje vrijeme, energiju, pa čak i komadić duše u nešto, samo da biste na kraju shvatili da su svi ti napori bili… pa, uzaludni? Ja jesam, više puta nego što bih volio priznati. Sjećam se jedne noći, probudio sam…
