Sjećam se kao jučer, onog osjećaja kada sam, nakon mjeseci rada na jednom projektu, konačno ugledao završene rezultate. Nisam tražio ovacije, nisam očekivao fanfara, ali tiha, unutrašnja radost i potvrda da se trud isplatio bila je dovoljna. Nekoliko noći poslije, sanjao sam kišu. Ne običnu, tihu kišu, već pljusak koji je zvučao kao hiljade dlanova…
Sjećam se jedne noći, dok sam godinama unazad sjedio u svojoj kancelariji, radeći na projektu koji me je izluđivao. Rok se približavao, a rješenje mi je izmicalo. Imao sam osjećaj kao da mi je mozak jedna velika, zamršena žica, a ideja – pa, ideja je bila kao stara, trepereća sijalica. Upali se, pa se ugasi….
Sjećam se jedne noći, davno, dok sam bio na prekretnici života. Osjećao sam se kao da stojim pred ogromnim, glatkim zidom, bez ikakvog prolaza. Znate taj osjećaj? Onaj kad vas život stisne, kad se čini da su sve opcije zatvorene, a put koji je nekad bio jasan sada je nestao pod lavinom briga. Upravo tada,…
Sjećam se, bilo je to prije petnaestak godina. Ležala sam u krevetu, san je bio nekako mutan, ali osjećaj u grudima, taj pritisak – e, to se urezalo. Sanjala sam kako mi telefon klizi iz ruke, pada u nekakvu mutnu vodu. U tom trenu, samo sam slegnula ramenima, misleći, “Ma, san je san.” Ali, znate…
Sjećam se jednog perioda u životu kada se činilo da se sve vrti u krug. Projekti na poslu su se gomilali, porodične stvari su zahtijevale hitnu pažnju, i taman kad sam pomislio da imam trenutak da udahnem, nešto novo bi se pojavilo. Bilo je to vrijeme kada sam počeo sanjati rotaciona vrata koja su se…
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog oporog osjećaja kada sam se prvi put suočio sa nečim što mi se činilo kao neprobojna sigurnost, ali je duboko u sebi bilo samo prazno obećanje. Znate onaj osjećaj kada držite kišobran – otvoren, mokar – ali ste zapravo unutra? Kiša pada vani, ali ste u kući,…
Znam taj osjećaj. Desi se da sve ide glatko, planovi su tu, vizija jasna, i onda, odjednom, kao da vam neko izmakne tlo pod nogama. Baš kao kad pustite zmaja u nebo, uživate u slobodi i visini, a onda – konac pukne. Zmaj ode svojim putem, vi ostajete s praznim rukama i gorčinom u grlu….
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudio s nekom težinom u grudima. Nije to bio fizički bol, nego onaj osjećaj kad znate da nešto visi u zraku, neka napetost koju možete skoro pa okusiti. Znate onaj osjećaj, zar ne? Onaj pritisak prije nego što oluja stigne, ali ne znate…
Sjećam se, još kao dijete, onog čudnog osjećaja kad bih se probudio iz sna, a u ušima mi je još odjekivao nečiji smijeh. Nije bio moj, niti je bio smijeh ljudi koje znam. Bio je to onaj daleki, gotovo prigušeni zvuk, kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, a ja bih se osjećao uznemireno, zbunjeno….
Sjećam se, kao da je juče bilo, te jutarnje jeze koja me je prožela. Probudila sam se, a zvuk smijeha, onog iskrenog, dubokog, nezaustavljivog smijeha, još mi je odzvanjao u ušima. Smijeh bez kraja, smijeh koji me je ispunio, ali i ostavio zbunjenom. Ko se smijao? Zašto? I šta je, zaboga, to značilo? Možda ste…
