Sjećam se te noći kao da je bila jučer. Probudila sam se sva u znoju, srce mi je lupalo kao ludo, a u grlu mi je stajala knedla. Sanjala sam nešto što nikome ne bih poželjela: blisku osobu, dragu mom srcu, kako odlazi. Onako, kao da je nema više. Znate taj osjećaj, zar ne? Onaj…
Sjećam se, godinama unazad, imala sam jedan san o trudnoći. U tom snu, osjećala sam se nekako čudno, istovremeno i uzbuđeno i prestrašeno. Probudila sam se zbunjena, jer u tom periodu nisam ni pomišljala na trudnoću u stvarnom životu. Ta me je zbrka pratila cijeli dan, onako, kao da mi se neki nevidljivi oblak nadvio…
Sjećam se kao da je jučer bilo, probudim se u hladnom znoju, srce mi lupa kao ludo. Sanjao sam brdo novčanica, eura, dolara, sve se preplitalo, a ja sam ih pokušavao uhvatiti, ali su mi klizile kroz prste. Prva pomisao? Katastrofa! Znao sam šta to znači, ili sam barem mislio da znam. Mislio sam da…
Sjećam se kao da je juče bilo, onaj osjećaj kada se probudite u hladnom znoju, srce lupa kao ludo, a u glavi vam odjekuje samo jedna slika: zmija. Osjećaj straha, zbunjenosti, možda čak i jeze, prati vas cijeli dan. Godinama sam prolazio kroz to. Gledao sam na snove kao na neku vrstu noćne more, puku…
Sjećam se, godinama unazad, kako bih se probudio iz sna, srce bi mi lupalo kao čekić, a u glavi bi mi odzvanjale slike koje jednostavno nisam mogao shvatiti. Bilo je to kao da mi je mozak pustio neki film bez scenarija, pun čudnih simbola i događaja. Priznajem, dugo sam te noćne avanture otpisivao kao običnu…
Znam, znam… Probudiš se, sjećanje na san ti lebdi negdje na rubu svijesti, mutno, skoro pa uhvatljivo. Pokušaš ga uhvatiti, ali izmakne ti. A onda, ponekad, san je toliko živopisan, toliko… neobičan, da ti ostaje u mislima satima. Kao ja, recimo, prije petnaestak godina. Sjećam se kad sam sanjao da su na nebu dva mjeseca….
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog osjećaja kad ti se nešto izmakne, proklizne kroz prste. Nije to bio neki veliki događaj, ali osjećaj — taj osjećaj je bio tako stvaran. Poput pijeska, finog i neuhvatljivog, koji curi iz džepova dok pokušavaš da ga zadržiš. Baš tako se često osjećamo i u životu, zar…
Sjećam se te noći, osjećaj je bio tako stvaran. Probudio sam se u svom krevetu, osjetio miris svježe skuhane kafe iz kuhinje, čak čuo i lagano zujanje frižidera u pozadini. Rutina. Ali onda, odjednom, opet taj oštar trzaj, i ponovo se budim, ovaj put zaista. Sunce se tek probija kroz zavjese, kafa još nije ni…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj tihi zvuk u noći. Kap-kap-kap. Nije to bila buka, već ritmična, podmukla melodija koja mi se urezivala u svijest dok sam pokušavao zaspati. Slavina u kuhinji je curila, lagano, gotovo neprimjetno. Svaki put kad bih čuo tu kap, obećao bih sebi: “Sutra ću to popraviti.” Ali, znate…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio težinu jednog sna, onog što ti se uvuče pod kožu i ne pušta te cijeli dan, danima. Nije to bio onaj lagani povjetarac pamćenja, već pravi orkanski udarac koji te ostavi bez daha, pitajući se: “Jesu li ovo zaista samo slike iz podsvijesti, ili je nešto dublje u…
