Znam taj osjećaj. Ono kad se probudiš ujutro, sunce još nije ni provirilo kako treba, a već te nešto pritišće u grudima. Ne znaš tačno šta je, ali osjećaš tu neku mutnu, neugodnu nesigurnost. Meni se to dešavalo bezbroj puta. Ponekad, ta nesigurnost nije dolazila sama; dolazila je umotana u san, često onaj gdje sijalica…
Sjećam se, nekada davno, osjećao sam se kao da živim u sobi gdje jedina sijalica neprestano treperi. Znate taj osjećaj? Onaj kad vidite put pred sobom, ali je slika stalno mutna, nesigurna. Kao da vam neko nudi odgovor, ali ga ne izgovara do kraja, samo šapuće nešto u daljini, nešto što vam izmiče, a vi…
Sjećam se, godinama unazad, kad bih se probudio iz nekog čudnog sna, onog što ti ostavi neki gorak okus u ustima, moj prvi instinkt je bio da ga odbacim. Reći bih sebi: „Ma, to je samo san, ludost podsvijesti.“ I tako bih živio, gurajući one tihe poruke koje mi je duša slala u stranu. Ali…
I ja sam bio tamo. Ona nervoza u stomaku kad stvari ne idu kako sam zamislio, ona žurba da preskočim korake samo da stignem do cilja. Godinama sam mislio da je to znak moje ambicije, mog pogona. Ali onda su počeli snovi. Snovi o nedovršenim stvarima, o procesu koji je prekinut, o, zamislite, nedovoljno pečenom…
Znam taj osjećaj. Godinama sam se budila preplavljena, s nekim čudnim teretom u grudima nakon snova u kojima se staklo lomi, pa se nekako vraća, kao da se sam život trudi da mi pokaže da ono što mislim da sam riješila, možda i nije u potpunosti nestalo. Kao da sam očistila krhotine, ali osjećaj nelagode…
Znam taj osjećaj. Onaj kad se probudite i u glavi vam odzvanja slika nečega što se raspalo, nešto što ste pokušavali sastaviti, a sve je samo bolno sjećanje na krhotine. Razbijeno staklo u snu – to je prizor koji rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Prvi put kad sam sanjao razbijeno ogledalo, probudio sam se s onom…
Sjećam se jedne zore, probudio sam se s onim čudnim osjećajem da sam primio neku važnu poruku, ali nisam imao pojma šta. Znate onaj osjećaj kad znate da vas je nešto ‘dotaklo’, ali riječi su pobjegle kao pijesak kroz prste? E, pa, to je bio početak mog petnaestogodišnjeg putovanja kroz tajanstveni svijet snova, tih naših…
Znam taj osjećaj. Buđenje usred noći, srce lupa, a glava je puna slika koje nemaju smisla. Vidio sam svašta u snovima tokom ovih petnaest i više godina bavljenja njihovim tumačenjem – od apsurdnih do duboko uznemirujućih. Ponekad bi me san ostavio s osjećajem zbunjenosti, onim ljepljivim osjećajem nečega nedovršenog, kao da mi je nešto klizilo…
Sjećate se onog osjećaja kad otvorite frižider i umjesto svježine, udari vas zagušljiv, težak miris nečeg pokvarenog? Ono kad vam se naježi koža i stomak zgrči? Ja sam to doživio, i to ne samo u kuhinji. Ponekad, takav me osjećaj preplavi i u snu, a ti snovi, prijatelji moji, nisu slučajni. Daleko od toga. Oni…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se sav znojan, srce mi je lupalo. Sanjao sam da stojim pred stolom punim najfinijih jela, ali svako je bilo pokvareno, truhlo. Taj miris, iako samo u snu, bio je tako stvaran da sam ga osjećao i u budnom stanju. I to nije bio izolovan slučaj. Godinama sam prolazio…
