Sjećam se, još kao dijete, budila bih se usred noći, srce mi je lupalo, a u glavi bi mi odzvanjale slike iz sna. Nije to bio neki strašni vuk ili čudovište, već nešto suptilnije, nešto što je u sebi nosilo osjećaj nelagode. Sanjala bih da mi se stolica podiže, pa pada, da se dim pretvara…
Znaš li onaj osjećaj kad se probudiš iz sna, a taj isti san ti se vrti glavom već danima, sedmicama, možda čak i godinama? Kao da ti neka nevidljiva ruka uporno kuca na vrata podsvijesti, pokušavajući nešto da ti kaže. Ja znam. Preko petnaest godina učenja i dijeljenja iskustava s drugima naučilo me je jednu…
Sjećam se jedne noći, davno je to bilo, probudio sam se sav znojan, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam da sam prisustvovao porođaju, iako nisam nikada u životu. Taj osjećaj – mješavina straha, iščekivanja i neopisive radosti – bio je tako stvaran da sam još dugo osjećao miris bolničke dezinfekcije i čuo prvi…
Sjećam se kao da je juče bilo, tačno prije petnaestak godina. Ležao sam budan u mraku, srce mi je lupalo kao ludo, još uvijek potresen slikom koju sam vidio u snu. Gigantski, uspavani vulkan, koji je odjednom počeo da se budi, da diše dim, pa onda i užarenu lavu. Panika me je uhvatila. Nisam znao…
Sjećam se kao da je jučer bilo, probudim se u hladnom znoju, srce mi lupa kao ludo. U snu sam pronašao novčanik pun para, onako, leži negdje na trotoaru, zaboravljen, sa novčanicama koje su virile kao da me zovu. Bilo je to prije petnaestak godina, kada sam još bio zelen, kada sam mislio da je…
Znam taj osjećaj. Probudiš se usred noći, srce ti ubrzano lupa, a u glavi ti se vrti slika. U mom slučaju, to je bila mačka. Nije neka obična mačka, već ona iz sna, sa očima koje su sijale nekim neobičnim sjajem i pokretima punim neopisive elegancije, ali i doze misterije koja me je proganjala danima….
Sjećam se jedne noći, probudio sam se obliven hladnim znojem, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam nešto toliko bizarno, nešto što mi se urezalo u pamćenje poput oštrog noža. I ja sam bio tamo, zbunjen, tražeći smisao u moru neobičnih slika koje mi je podsvijest servirala. Nije to bio san o zmijama, vodi,…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudio s neobičnim osjećajem, gotovo pa i blagom panikom. U ušima mi je još uvijek odzvanjalo ime. Moje ime. Šapnuto. Nije to bio uobičajeni san, onaj koji zaboravite čim otvorite oči. Ne, ovaj se ugravirao u moju svijest, ostavljajući za sobom gorko-slatki trag…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Probudila sam se sva uznemirena, srce mi je lupalo, a u glavi mi je odzvanjala slika prolivene čaše vode. Osjećaj gubitka, nekakve neizbježne propasti, obuzeo me cijelog dana, prateći me poput sjenke. Znaš li taj osjećaj, taj teret u grudima koji te tjera da preispitaš sve? E pa,…
Sjećam se jedne noći, prije mnogo godina, kad sam se probudio s neobičnim osjećajem tjeskobe. Sanjao sam narukvicu, neku starinsku, tešku, koju sam često nosio. I u tom snu, zakačila se. Ne samo da se zakačila za nešto, nego se nekako zapetljala, kao da je dio moje ruke i nečega drugog istovremeno. Taj osjećaj, probudivši…
