Sjećam se jedne noći, probudio sam se sav u znoju, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam da kližem na ledu, ali led je bio nekako tanak, proziran, a ispod mene se vidio mračan, dubok ponor. Osjećaj straha i nestabilnosti ostao je sa mnom dugo nakon buđenja, prožimajući svaku poru mog bića. Taj san,…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se obliven znojem. Srce mi je bubnjalo u grudima kao kakav divlji bubanj, a slika pocijepanog novčanika, onako… papirnatog, nestvarnog, još mi je igrala pred očima. Znate taj osjećaj, zar ne? Onaj kad vas san uhvati tako čvrsto da ne znate gdje prestaje stvarnost, a počinje lavirint podsvijesti. Nije…
Sjećam se jedne noći kada sam se probudio u znoju, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam da mi krov nad glavom prokišnjava, i to ne onako malo, nego je voda šikljala kao iz česme. Hladni mlazovi su mi padali po licu, a ja sam osjećao neku neopisivu brigu, kao da mi se cijeli…
Sjećam se, godinama unazad, kada bi me probudio san koji je ostavljao gorak ukus u ustima, prvo što bih pomislio bilo je: “Ma, samo je san.” Nisam pridavao veliku važnost tim noćnim vizijama, posebno onima koje su mi govorile o nekakvoj unutrašnjoj nestabilnosti. Ali, evo me danas, petnaest godina stariji i, nadam se, mudriji, sjedeći…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se obliven znojem. Vazduh je bio težak, nekako ljepljiv, kao da se sam prostor zalijepio za mene. Sanjao sam sat. Znate ono, običan zidni sat, ali brojevi… eh, brojevi su se topili. Doslovno su se slijevali niz brojčanik kao vosak, gubeći svoj oblik, pretvarajući se u neodređene mrlje. Osjećaj…
I ja sam nekada mislio da su snovi samo slučajni bljeskovi mozga, bez ikakvog dubljeg smisla. Znaš, one noći kad se probudiš znojan, srce ti lupa, a u glavi ti se vrte slike koje nemaju ni glavu ni rep. Mislio sam da je to samo umor, stres, možda previše kasne kafe. Ali, pokazalo se da…
Sjećam se, prije petnaestak godina, probudio bih se obliven znojem, srce bi mi lupalo kao čekić, a glava bi mi bila puna slika koje nisam mogao da sastavim. Baš kao i ti, i ja sam se pitao: ‘Šta mi ovo znači?’ Od djetinjstva sam bio fasciniran snovima, ali nikada nisam znao kako da ih dešifrujem,…
Znaš ono, kad se probudiš usred noći, ili rano ujutro, i u glavi ti je scena. Živopisna. Osjećaš miris, čuješ zvukove, vidiš boje kao da je stvarnost. I onda, u djeliću sekunde, dok pokušavaš da se uhvatiš za tu nit, ona klizi. Kao pijesak kroz prste. Pokušavaš se sjetiti, pritišćeš se, ali ostaje samo frustracija…
Sjećam se kao jučer, onog osjećaja panike dok sam se budila iz sna, ruka u ustima, provjeravajući jesu li svi zubi na broju. Taj hladan znoj, ubrzan puls – taj san o ispadanju zuba, to je nešto što nas sve nekako pogodi u srž. Ne govorim ovdje samo o fizičkom osjećaju, već o dubokoj, iskonskoj…
Sjećam se jedne noći kada sam ležao budan, slušajući kako kiša bubnja po prozoru, i pomislio: “Ma ja, kao da sam opet sanjao kišu.” Desilo mi se to bezbroj puta. Kroz ovih petnaest i više godina, koliko se bavim razumijevanjem onoga što nam snovi govore, susreo sam se sa hiljadama interpretacija, ali retko šta nosi…
