Sjećam se kao da je juče bilo, onaj osjećaj kada se probudite u hladnom znoju, srce lupa kao ludo, a u glavi vam odjekuje samo jedna slika: zmija. Osjećaj straha, zbunjenosti, možda čak i jeze, prati vas cijeli dan. Godinama sam prolazio kroz to. Gledao sam na snove kao na neku vrstu noćne more, puku…
Sjećam se, godinama unazad, kako bih se probudio iz sna, srce bi mi lupalo kao čekić, a u glavi bi mi odzvanjale slike koje jednostavno nisam mogao shvatiti. Bilo je to kao da mi je mozak pustio neki film bez scenarija, pun čudnih simbola i događaja. Priznajem, dugo sam te noćne avanture otpisivao kao običnu…
Znam, znam… Probudiš se, sjećanje na san ti lebdi negdje na rubu svijesti, mutno, skoro pa uhvatljivo. Pokušaš ga uhvatiti, ali izmakne ti. A onda, ponekad, san je toliko živopisan, toliko… neobičan, da ti ostaje u mislima satima. Kao ja, recimo, prije petnaestak godina. Sjećam se kad sam sanjao da su na nebu dva mjeseca….
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog osjećaja kad ti se nešto izmakne, proklizne kroz prste. Nije to bio neki veliki događaj, ali osjećaj — taj osjećaj je bio tako stvaran. Poput pijeska, finog i neuhvatljivog, koji curi iz džepova dok pokušavaš da ga zadržiš. Baš tako se često osjećamo i u životu, zar…
Sjećam se te noći, osjećaj je bio tako stvaran. Probudio sam se u svom krevetu, osjetio miris svježe skuhane kafe iz kuhinje, čak čuo i lagano zujanje frižidera u pozadini. Rutina. Ali onda, odjednom, opet taj oštar trzaj, i ponovo se budim, ovaj put zaista. Sunce se tek probija kroz zavjese, kafa još nije ni…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj tihi zvuk u noći. Kap-kap-kap. Nije to bila buka, već ritmična, podmukla melodija koja mi se urezivala u svijest dok sam pokušavao zaspati. Slavina u kuhinji je curila, lagano, gotovo neprimjetno. Svaki put kad bih čuo tu kap, obećao bih sebi: “Sutra ću to popraviti.” Ali, znate…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio težinu jednog sna, onog što ti se uvuče pod kožu i ne pušta te cijeli dan, danima. Nije to bio onaj lagani povjetarac pamćenja, već pravi orkanski udarac koji te ostavi bez daha, pitajući se: “Jesu li ovo zaista samo slike iz podsvijesti, ili je nešto dublje u…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudio s neobičnim osjećajem tjeskobe. Pred očima mi je još uvijek lebdjela slika, živo jasna: okrhnut tanjir na stolu, stoji nekako usamljeno, a onaj mali, gotovo neprimjetan komadić koji nedostaje, budio je u meni nevjerovatnu nelagodu. To me kopkalo cijeli dan. Godinama sam…
Sjećam se jedne noći, prije petnaestak godina, kada sam sanjao da mi se štake lome pod rukama usred šetnje. Bilo je to kao da mi se cijeli svijet srušio u djeliću sekunde, onaj hladan znoj koji te oblije i probudi u mraku, ostavljajući te s osjećajem neopisive ranjivosti. U tom periodu, život me je bacao…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se obliven znojem, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam staklo, čvrsto i prozirno, kako mi se pred očima topi i pretvara u vodu. Pomislih, šta sad ovo znači? Uvijek sam bio sklon tome da tražim smisao, čak i tamo gdje ga drugi ne vide. Ali ovaj san,…
