Sjećam se jedne faze u životu kada su se vrata oko mene vrtjela takvom brzinom da nisam znao ni ući ni izaći. Baš kao ona rotaciona vrata u snu, osjećao sam se zarobljenim u vječnom krugu konfuzije, čekajući da se zaustave, da uhvatim korak. Zrak je bio težak, skoro opipljiv, a svaka odluka činila se…
Sjećam se kad sam bio mlađi, snovi su mi bili samo neka vrsta noćnog filma, bez dubljeg smisla. “Ma, to ti je mozak sortira informacije dok spavaš,” govorio bih, pokušavajući zvučati pametno. Ali, brate mili, koliko sam se prevario! Kroz petnaestak godina, mnogo pogrešnih koraka i bezbroj “Aha!” momenata, shvatio sam da su snovi zapravo…
Znam taj osjećaj. Buđenje u hladnom znoju, srce lupa, a u glavi ti se vrti slika. Možda ste vidjeli kartu s granicama koje se pomjeraju, ili ste pak u snu pokušavali zavezati pertle koje su se neobično zaplele, jednu za drugu. Možda je to bio san o razbijenoj kasici prasici, onaj težak osjećaj u stomaku…
Dogodilo se i meni. Taj dubok, uznemirujući osjećaj kada se probudite iz sna koji vam se čini da vrišti tajne, ali ne možete baš dešifrovati njegov jezik. Ona jutra kada eho nečega što zuji – ne fizički zvuk, već vibracija skrivenog značenja – ostaje, i jednostavno znate da je došlo iz knjige koju ste “čitali”…
Sjećam se jedne noći, prije mnogo godina, kada sam se probudio u hladnom znoju. U snu sam listao neki stari kalendar, onaj zidni, sa slikama Bosne i njenih ljepota, ali datumi na njemu… datumi su bili totalno pomiješani. Mart je bio tamo gdje je trebao biti jul, a petak je označavao ponedjeljak. Osjećaj potpune dezorijentacije…
Sjećam se kao da je juče bilo, te kasne jesenske noći, kada je zrak bio tako oštar da sam ga osjećao u plućima, čak i u snu. Ležao sam, polusvjestan, u onom neobičnom limbu između jave i sna, kada je tihi, ali neosporno jasan glas prošaptao moje ime. Nije bio glas poznate osobe, niti prijetnja….
Sjećam se kad sam prvi put sanjao stari, zahrđali ekser. Nije to bio neki dramatičan san, bez aviona koji padaju ili zmija koje gmižu, već samo taj jedan, sitni, zaboravljeni komad metala, a opet me je probudio sa osjećajem teške, nejasne nelagode. Osjećaj je bio onaj, znate, kao kad prođete pored nečega što godinama stoji…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog ledenog osjećaja u stomaku kad sam shvatio da mi je ušteđevina, ona mala zaliha koju sam godinama skupljao, nestala. Nije se radilo o velikoj sumi, ali za mene je to bio udarac. Bio sam mlad, tek sam počinjao graditi nešto svoje, i svaki dinar je značio slobodu,…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Godinama sam nosio kišobran u torbi, čak i kad je sunce pržilo. Ne, ne govorim o doslovnom kišobranu, iako bi to bila smiješna slika, zar ne? Govorim o onom metaforičnom kišobranu – uvjerenju da sam spreman na sve, da sam zaštitio svaki ugao svog života od bilo kakve…
Sjećam se jedne noći, prije mnogo godina, probudio sam se s onim gorko-kiselim okusom u ustima. Znate taj osjećaj? Kao da ste upravo zagrizli nešto što vam je izvuklo svu vlagu iz jezika, ostavljajući iza sebe kiselkast trag koji se teško ispire. Sanjao sam da grizem limun, veliki, žuti, s korom punom sitnih rupica, a…
