Sjećam se kao da je jučer bilo, onog jutra kada me probudio san koji mi je ostavio gorak okus u ustima. Nije bio klasičan košmar, već nešto mnogo suptilnije, nešto što se uvuklo pod kožu i natjeralo me da razmišljam satima. Sanjao sam slomljeni odvijač. Znate onaj osjećaj kada vam nešto ne ide od ruke,…
Sjećam se kao da je jučer bilo – stojiš u svojoj bašti, gledaš kako se korov polako, ali sigurno, penje uz tvoje najdraže ruže, guši mlade sadnice, preuzima sve. Ono, bukvalno osjetiš kako ti srce stisne. E, pa, meni se to dešavalo nebrojeno puta, i ne samo u fizičkoj bašti, već i u onoj mnogo…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Sanjala sam da stojim na pokretnim stepenicama, ali umjesto da se krećem naprijed, one su me vukle unazad. Osjećaj je bio tako stvaran, metalni miris vazduha, tihi zuj mašine ispod mojih stopala, i ona čudna težina u grudima. Borila sam se, pokušavala da se popnem, ali svaki korak…
Znam, znam taj osjećaj. Vjerujte mi, previše puta sam stajao pred tim nekakvim mutnim, prljavim ogledalom u snu, budeći se sa čudnim nemirom, onim koji vam se uvuče pod kožu i ne pušta cijeli dan. To nije samo san, to je poruka. Poruka koju sam ja, u svojim mlađim danima, često ignorisao, misleći da su…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio onaj čudan nemir, tu blagu tjeskobu koja se javi kad se probudiš iz sna koji ti je okrenuo svijet naglavačke. Kao da su kišne kapi, umjesto da padaju, uzlijetale ka nebu, prkoseći svakoj logici. To je osjećaj koji sam poznavao i prije petnaest godina, i danas ga, u…
“Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kad sam se probudio sa osjećajem da mi je zemlja izmakla ispod nogu. Nebo je bilo obasjano sa dva sunca – ne u stvarnosti, naravno, već u snu koji je ostavio takav pečat da sam se satima pitao šta se to, zaboga, dešava sa mojim svijetom.”…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog ledenog osjećaja u stomaku kad sam se probudio iz sna gdje sam stajao pred zaključanim vratima. Nije to bio običan san, znate. Bilo je to ogledalo moje budne realnosti, gdje sam se osjećao potpuno zarobljeno, kao da mi je duša pritisnuta teškim zidovima. Mnogo puta sam se…
Sjećam se kao da je juče bilo, sjedim u staroj stolici, soba miriše na ustajali vazduh i neku zaboravljenu priču. Gledam sunčevu zraku kako se probija kroz prozor i, evo ih, plešu. Čestice prašine. Milioni njih. Nekada sam ih samo mahinalno brisao, smatrao smetnjom, dokazom nereda. Mislio sam, to je samo prašina. Nepotrebno. Nevažno. A…
Sjećam se, imao sam tridesetak godina, bio sam na vrhuncu karijere, sve je išlo glatko… barem sam tako mislio. A onda su počeli snovi. Snovi o prljavim rukama. Budio bih se s nekim čudnim osjećajem težine, kao da sam i u javi nosio tu nevidljivu prljavštinu. Ista stvar se vjerovatno desila i vama, zar ne?…
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog ledenog osjećaja kada se probudite usred noći, srce lupa kao ludo, a sjećanje na san je još živo, proganjajuće. Meni se to često dešavalo sa snovima o iznenadnoj tami. Znate onaj osjećaj kad ste u nečemu poznatom, možda u svojoj kući ili na poznatom putu, i odjednom…
