Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog oporog osjećaja kada sam se prvi put suočio sa nečim što mi se činilo kao neprobojna sigurnost, ali je duboko u sebi bilo samo prazno obećanje. Znate onaj osjećaj kada držite kišobran – otvoren, mokar – ali ste zapravo unutra? Kiša pada vani, ali ste u kući,…
Znam taj osjećaj. Desi se da sve ide glatko, planovi su tu, vizija jasna, i onda, odjednom, kao da vam neko izmakne tlo pod nogama. Baš kao kad pustite zmaja u nebo, uživate u slobodi i visini, a onda – konac pukne. Zmaj ode svojim putem, vi ostajete s praznim rukama i gorčinom u grlu….
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudio s nekom težinom u grudima. Nije to bio fizički bol, nego onaj osjećaj kad znate da nešto visi u zraku, neka napetost koju možete skoro pa okusiti. Znate onaj osjećaj, zar ne? Onaj pritisak prije nego što oluja stigne, ali ne znate…
Sjećam se, još kao dijete, onog čudnog osjećaja kad bih se probudio iz sna, a u ušima mi je još odjekivao nečiji smijeh. Nije bio moj, niti je bio smijeh ljudi koje znam. Bio je to onaj daleki, gotovo prigušeni zvuk, kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, a ja bih se osjećao uznemireno, zbunjeno….
Sjećam se, kao da je juče bilo, te jutarnje jeze koja me je prožela. Probudila sam se, a zvuk smijeha, onog iskrenog, dubokog, nezaustavljivog smijeha, još mi je odzvanjao u ušima. Smijeh bez kraja, smijeh koji me je ispunio, ali i ostavio zbunjenom. Ko se smijao? Zašto? I šta je, zaboga, to značilo? Možda ste…
Znaš li onaj osjećaj kada se probudiš iz sna, a slika ti je toliko jasna da te prati cijeli dan? Meni se to dešavalo bezbroj puta, posebno kada su snovi nosili neku težinu, neko upozorenje koje nisam mogao odmah razaznati. Sjećam se, prije možda desetak godina, kada sam vodio jedan svoj mali biznis, stres je…
Sjećam se kada sam, još kao mlađi čovjek, prvi put sanjao nešto toliko živo, toliko potresno, da mi je ostavilo osjećaj nelagode satima nakon buđenja. Nije to bio tipičan, zaboravljiv san; bio je poput filma, sa jasnim bojama i snažnim emocijama. Od tada, tih petnaestak godina iskustva u životu i razmišljanju o snovima, naučilo me…
Sjećam se jedne noći, probudio me je hladan znoj, a u glavi mi je odzvanjala slika papira koji lebde, kao da su ih nevidljive ruke bacale u zrak, a ja sam stajao nemoćan, pokušavajući ih uhvatiti. Taj osjećaj, ta strepnja da mi nešto klizi kroz prste, ostao je sa mnom dugo nakon što sam otvorio…
Sjećam se jedne faze u životu kada su se vrata oko mene vrtjela takvom brzinom da nisam znao ni ući ni izaći. Baš kao ona rotaciona vrata u snu, osjećao sam se zarobljenim u vječnom krugu konfuzije, čekajući da se zaustave, da uhvatim korak. Zrak je bio težak, skoro opipljiv, a svaka odluka činila se…
Sjećam se kad sam bio mlađi, snovi su mi bili samo neka vrsta noćnog filma, bez dubljeg smisla. “Ma, to ti je mozak sortira informacije dok spavaš,” govorio bih, pokušavajući zvučati pametno. Ali, brate mili, koliko sam se prevario! Kroz petnaestak godina, mnogo pogrešnih koraka i bezbroj “Aha!” momenata, shvatio sam da su snovi zapravo…
