Sjećam se onog jutra kada sam se probudio u hladnom znoju. Nije bio košmar u klasičnom smislu, ali osjećaj gubitka bio je tako stvaran, tako opipljiv. U snu sam tražio svoje kućne ključeve, preturajući po džepovima, po stolu, ispod jastuka… panika se širila mojim grudima kao divlji požar. Probudivši se, trebalo mi je nekoliko sekundi…
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudio s neobičnim osjećajem, skoro pa panikom, jer mi se činilo da sam bio neko sasvim drugi u snu. Nije to bio samo osjećaj, već jasna uspomena na cjelokupno iskustvo, poput živog filma koji se odvijao u mojoj glavi dok sam spavao. Gledao…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog osjećaja kada se nađete pred raskrsnicom života, a put ispred vas je zamagljen. Svi smo to iskusili, zar ne? Onaj trenutak kada vam srce steže neizvjesnost, a um bridi od previše opcija, ili pak nedostatka istih. Baš sam se tako osjećao godinama, a ti osjećaji često bi…
Osjećaj da ste zarobljeni, da vam nešto ne dozvoljava da se pokrenete, to je nešto što poznajem predobro. Znate onaj teški teret na grudima, kao da vam je duša privezana za nešto što vas vuče unazad? Prošla sam kroz to više puta nego što želim priznati, i svaki put bih se pitala: Ima li izlaza?…
Znaš li onaj osjećaj kad se probudiš iz sna, a taj isti san ti se vrti glavom već danima, sedmicama, možda čak i godinama? Kao da ti neka nevidljiva ruka uporno kuca na vrata podsvijesti, pokušavajući nešto da ti kaže. Ja znam. Preko petnaest godina učenja i dijeljenja iskustava s drugima naučilo me je jednu…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudio s neobičnim osjećajem, gotovo pa i blagom panikom. U ušima mi je još uvijek odzvanjalo ime. Moje ime. Šapnuto. Nije to bio uobičajeni san, onaj koji zaboravite čim otvorite oči. Ne, ovaj se ugravirao u moju svijest, ostavljajući za sobom gorko-slatki trag…
Sjećam se jedne noći, probudio sam se sav u znoju, srce mi je lupalo kao ludo. Sanjao sam da kližem na ledu, ali led je bio nekako tanak, proziran, a ispod mene se vidio mračan, dubok ponor. Osjećaj straha i nestabilnosti ostao je sa mnom dugo nakon buđenja, prožimajući svaku poru mog bića. Taj san,…
Sjećam se, godinama unazad, kada bi me probudio san koji je ostavljao gorak ukus u ustima, prvo što bih pomislio bilo je: “Ma, samo je san.” Nisam pridavao veliku važnost tim noćnim vizijama, posebno onima koje su mi govorile o nekakvoj unutrašnjoj nestabilnosti. Ali, evo me danas, petnaest godina stariji i, nadam se, mudriji, sjedeći…
I ja sam nekada mislio da su snovi samo slučajni bljeskovi mozga, bez ikakvog dubljeg smisla. Znaš, one noći kad se probudiš znojan, srce ti lupa, a u glavi ti se vrte slike koje nemaju ni glavu ni rep. Mislio sam da je to samo umor, stres, možda previše kasne kafe. Ali, pokazalo se da…
Znaš ono, kad se probudiš usred noći, ili rano ujutro, i u glavi ti je scena. Živopisna. Osjećaš miris, čuješ zvukove, vidiš boje kao da je stvarnost. I onda, u djeliću sekunde, dok pokušavaš da se uhvatiš za tu nit, ona klizi. Kao pijesak kroz prste. Pokušavaš se sjetiti, pritišćeš se, ali ostaje samo frustracija…
