Prozori, zar ne? Svi ih imamo. Gledamo kroz njih, ali koliko zaista vidimo? Nije mi strano ono osjećanje kad se probudiš iz sna, a slika ti se urezala u pamćenje, neka čudna vizija koja ti ne da mira. Upravo to mi se desilo bezbroj puta u proteklih petnaest godina, ali jedan poseban san o prozorima…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Noć je bila teška, zrak gust od nekog neobjašnjivog nemira. Sanjala sam sat. Ali ne bilo kakav sat, već onaj stolni, starinski, težak, s mjedenim okvirom, koji sam viđala u bakinoj kući. Stajao je na polici, iznad kamina, ali su mu kazaljke nedostajale. Samo prazan brojčanik, neprobojna tišina…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kada sam se probudio u hladnom znoju, sa osjećajem da sam cijelu noć proveo u kući koja je bila moja, ali opet nekako potpuno drugačija. Znate taj osjećaj, kada vam je nešto poznato, a opet vam se čini strano, kao da ste zakoračili kroz neka vrata…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada se probudiš iz sna, a koža te još uvijek svrbi, probada, kao da je stotinu sićušnih iglica upravo puklo pod njenom površinom. Nije to bio fizički bol, nego neka duboka, neopisiva nelagoda koja se uvukla u kosti. Znaš onaj osjećaj, zar ne? Ta sićušna ranjivost…
Sjećam se jedne noći, prije desetak godina, kad sam se probudio u hladnom znoju. U snu, moja dnevna soba – ona ista, sa mirisom stare knjige i lavande, gdje se osjećam najsigurnije – bila je na rubu haosa. Stolice su se odvajale od poda, sofa je lebdjela tik iznad tepiha, a čak je i teška…
Sjećate li se onog osjećaja kad ste kao dijete, ili možda i kao odrasla osoba, uložili svu energiju u nešto, a onda vam je surova realnost jednostavno “pokvarila igru”? Ja se sjećam. I previše. Onaj trenutak kad iznesete tek opran, mirisan veš na žicu, a onda se nebo naglo smrači i spusti se pljusak. Sve…
Sjećam se kao da je jučer bilo, tog ljeta kada se sve preokrenulo. Sunce je pržilo, zrak mirisao na zrelu trešnju, a onda, doslovno preko noći, spustio se snijeg. Neočekivano, tiho, i potpuno izvan svakog reda stvari. Taj hladni udarac usred ljetne vreline nije bio samo meteorološki fenomen; za mene je postao dubok simbol –…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada ste zarobljeni, ali ne u fizičkom smislu, već u onom dubljem, životnom. To je onaj tren kada vas preplavi spoznaja da su svi putevi nekako zatvoreni, kao da ste u sobi bez vrata. Gotovo svako od nas je barem jednom u životu doživio takav period,…
Znam taj osjećaj. Probudim se, srce mi još uvijek lupa kao ludo, a u glavi mi odjekuje slika beskrajnih stepenica, onih po kojima trčim, ali ne mičem se s mjesta. Ili onaj košmar kada pokušavam da plivam, ali voda me vuče unazad, bez obzira koliko se trudila. Kladim se da si i ti bio tamo,…
Sjećam se jedne noći, probudio me znoj, srce mi je lupalo kao ludo. Nije to bio klasičan strah, više nekakav… hladan tuš, direktno u snu. Taj osjećaj, kada vas podsvijest gurne u hladnu vodu, poznat mi je. I iskreno, nije uvijek prijatan. Ali, s godinama sam naučio da su upravo ti snovi, ti neočekivani šokovi,…
