Sjećam se, bilo je to prije petnaestak godina. Ležao sam u krevetu, zaspao, i odjednom – taj poznati, užasavajući osjećaj. Zemlja mi izmiče pod nogama, padam, brzo, bez kontrole, a onda se naglo trznem, budan, srce mi lupa kao ludo. Ruke su mi bile vlažne, a u nosu sam osjetio onaj čudan miris ustajalog zraka…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog sna iz djetinjstva, kad sam letio. Ne onako, kao da trčim brzo ili skačem visoko, već pravo, lebdeći iznad krovova mog malog grada, sa vjetrom u kosi i onim slatkim osjećajem potpune lakoće. Mislio sam tada, eto ga, konačno mogu da radim šta hoću, bez ičijih pravila….
Sjećam se, bilo je to prije petnaestak godina, kad sam prvi put osjetio onaj čudan nemir nakon sna koji je bio previše stvaran da bih ga jednostavno odbacio. Znate, ono kad se probudite, a u srcu vam još odjekuje eho nečega što se u stvarnosti nikada nije dogodilo, ali je ostavilo dublji trag nego mnoge…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog jutra kada me probudio san koji mi je ostavio gorak okus u ustima. Nije bio klasičan košmar, već nešto mnogo suptilnije, nešto što se uvuklo pod kožu i natjeralo me da razmišljam satima. Sanjao sam slomljeni odvijač. Znate onaj osjećaj kada vam nešto ne ide od ruke,…
Sjećam se kao da je jučer bilo – stojiš u svojoj bašti, gledaš kako se korov polako, ali sigurno, penje uz tvoje najdraže ruže, guši mlade sadnice, preuzima sve. Ono, bukvalno osjetiš kako ti srce stisne. E, pa, meni se to dešavalo nebrojeno puta, i ne samo u fizičkoj bašti, već i u onoj mnogo…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Sanjala sam da stojim na pokretnim stepenicama, ali umjesto da se krećem naprijed, one su me vukle unazad. Osjećaj je bio tako stvaran, metalni miris vazduha, tihi zuj mašine ispod mojih stopala, i ona čudna težina u grudima. Borila sam se, pokušavala da se popnem, ali svaki korak…
Znam, znam taj osjećaj. Vjerujte mi, previše puta sam stajao pred tim nekakvim mutnim, prljavim ogledalom u snu, budeći se sa čudnim nemirom, onim koji vam se uvuče pod kožu i ne pušta cijeli dan. To nije samo san, to je poruka. Poruka koju sam ja, u svojim mlađim danima, često ignorisao, misleći da su…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio onaj čudan nemir, tu blagu tjeskobu koja se javi kad se probudiš iz sna koji ti je okrenuo svijet naglavačke. Kao da su kišne kapi, umjesto da padaju, uzlijetale ka nebu, prkoseći svakoj logici. To je osjećaj koji sam poznavao i prije petnaest godina, i danas ga, u…
“Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kad sam se probudio sa osjećajem da mi je zemlja izmakla ispod nogu. Nebo je bilo obasjano sa dva sunca – ne u stvarnosti, naravno, već u snu koji je ostavio takav pečat da sam se satima pitao šta se to, zaboga, dešava sa mojim svijetom.”…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog ledenog osjećaja u stomaku kad sam se probudio iz sna gdje sam stajao pred zaključanim vratima. Nije to bio običan san, znate. Bilo je to ogledalo moje budne realnosti, gdje sam se osjećao potpuno zarobljeno, kao da mi je duša pritisnuta teškim zidovima. Mnogo puta sam se…
