Zamislimo scenu: gusta, neprozirna magla obavija pejzaž. Korak ispred je nevidljiv, put nejasan, a smjer izgubljen. Takav prizor, premješten u sferu snova, postaje snažna metafora za stanje duše, za trenutke u životu kada se suočavamo s nejasnoćom, neodlučnošću ili osjećajem da su nam putevi zaklonjeni. U snovima, magla nije tek meteorološka pojava; ona je numinozni…
U tišini noći, kada se svijest povlači i čula usnu, počinje se kretati nevidljiva ruka koja podiže zavjesu stvarnosti koju danju pažljivo održavamo. Snovi su drevni teatar Duše, pozornica na kojoj se igraju drame našeg unutrašnjeg bića, često nam donoseći poruke u simboličnom jeziku. Islamska tradicija, bogata mudrošću i dubokim uvidima, odavno prepoznaje snove kao…
Zamišljate li scenu u kojoj se vrata, umjesto da se otvaraju prema naprijed, u susret nečemu novom, iznenada okreću unazad, otkrivajući pejzaže koje ste mislili da ste ostavili za sobom? Ovaj snažan i pomalo uznemirujući san, u kojem se vrata otvaraju unazad, nije puka igra podsvijesti, već dubok poziv na suočavanje s prošlošću koja je…
U tišini noći, dok se svjesni um povlači, započinje mistična drama snova. U tom nevidljivom teatru duše, riječi se često preslažu, dobijaju nova značenja, ili pak izostaju, ostavljajući nas da se pitamo o prirodi istine i laži unutar sopstvenog nesvjesnog diskursa. Kako razumjeti taj kompleksni jezik koji se manifestuje u obliku riječi, rečenica, pa čak…
Zamislite da stojite na rubu nepoznatog puta, zrak je težak od vlage, a vizija se gubi u bjelini koja vas okružuje. Svaki korak je oprezan, nesiguran, jer ono što leži ispred je skriveno velom nejasnoće. Ova scena, često proživljena u snovima, nije samo puka fantazija noći; ona je snažna metafora za stanje naše duše, za…
Jeziva tišina noći često otvara vrata ka najdubljim odajama naše psihe, a ponekad se u tu intimnu svetost, u naše najskrivenije utočište – krevet – uvuče nepozvan gost. San o strancu u krevetu jedan je od onih koji budi snažan osećaj nelagode, zbunjenosti, pa čak i straha. Šta nam to podsvest poručuje kada nam predstavi…
Prozori, zar ne? Svi ih imamo. Gledamo kroz njih, ali koliko zaista vidimo? Nije mi strano ono osjećanje kad se probudiš iz sna, a slika ti se urezala u pamćenje, neka čudna vizija koja ti ne da mira. Upravo to mi se desilo bezbroj puta u proteklih petnaest godina, ali jedan poseban san o prozorima…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Noć je bila teška, zrak gust od nekog neobjašnjivog nemira. Sanjala sam sat. Ali ne bilo kakav sat, već onaj stolni, starinski, težak, s mjedenim okvirom, koji sam viđala u bakinoj kući. Stajao je na polici, iznad kamina, ali su mu kazaljke nedostajale. Samo prazan brojčanik, neprobojna tišina…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kada sam se probudio u hladnom znoju, sa osjećajem da sam cijelu noć proveo u kući koja je bila moja, ali opet nekako potpuno drugačija. Znate taj osjećaj, kada vam je nešto poznato, a opet vam se čini strano, kao da ste zakoračili kroz neka vrata…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onaj osjećaj kada se probudiš iz sna, a koža te još uvijek svrbi, probada, kao da je stotinu sićušnih iglica upravo puklo pod njenom površinom. Nije to bio fizički bol, nego neka duboka, neopisiva nelagoda koja se uvukla u kosti. Znaš onaj osjećaj, zar ne? Ta sićušna ranjivost…
