Sjećam se kada sam prvi put čuo za nekoga ko je sanjao muškarca trudnog – pomislio sam, šta je sad pa ovo? U početku, bilo mi je pomalo smiješno, priznajem. Možda i vama zvuči neobično, čak apsurdno. Ali, vjerujte mi, nakon petnaest godina kopanja po dubinama ljudske psihe i drevnih mudrosti, shvatio sam da su…
Sjećam se kad sam prvi put sanjao zelenu zmiju – probudio sam se obliven znojem, srce mi je lupalo kao ludo, a um mi je bio pun pitanja. Nisam znao šta to znači, ali osjećaj u stomaku mi je govorio da to nije običan san. Prošlo je više od petnaest godina otkako sam počeo dublje…
Sjećate li se onog osjećaja kad se probudite iz sna, a slika ili osjećaj ostanu s vama cijeli dan, kao da vas proganjaju, ili vam, pak, nude neku čudnu utjehu? To se i meni dešavalo, bezbroj puta. Kroz petnaest godina, koliko sam duboko uronjen u svijet islamskog tumačenja snova, naučio sam da ti trenuci nisu…
Sjećam se, još kao mladić, probudio bih se obliven znojem poslije sna u kojem su se novčanice kotrljale preda mnom kao rijeka. Srce bi mi lupalo, a prvi osjećaj je bio onaj slatki nalet nade – ‘Eto ga, sad će sve da krene!’. Ali, realnost bi me brzo dočekala, miris kafe bi me prizemljio, a…
Sjećam se jedne zime, dok sam se osjećala potpuno zaglavljeno. Posao me iscrpljivao, odnosi su bili na tankom ledu, a ja sam se kretala kroz život kao kroz gustu maglu. Svako jutro bih se budila sa osjećajem težine, onim ljepljivim osjećajem koji ti se zalijepi za dušu i ne pušta te. Baš tada, počela sam…
Sjećam se kad sam prvi put sanjao kišu unutar kuće. Bio je to onaj osjećaj kad se probudiš u znoju, sa srcem koje lupa kao ludo, pitajući se šta to, dođavola, znači. Kao da ti se životna podloga pomjera, a ti stojiš i gledaš kako se voda skuplja u prostoriji koja bi trebala biti tvoje…
Sjećam se kao da je jučer bilo, onog jutra kad sam se probudila s čudnim osjećajem nemira. Nije to bio onaj standardni radni stres, već nešto dublje, kao da mi se tlo pod nogama blago pomjeralo. Baš kao one stare pločice u kupatilu koje su počele škripati pod nogama, lagano, gotovo neprimjetno, ali dovoljno da…
Sjećate li se onog osjećaja kada se probudite iz sna i uhvatite sebe kako razmišljate o nečemu što ste davno proživjeli? Kao da vas je san vratio tačno u onaj trenutak, sa svim onim emocijama, mirisima i odlukama. Meni se to dešavalo bezbroj puta. Ponekad, dok sam u snu, vrijeme se čak i bukvalno pomjera…
Sjećam se jedne noći, probudio me je znoj, srce mi je lupalo kao ludo, a u ušima mi je još odzvanjao onaj šapat. Nije to bio običan zvuk, već nešto što je dolazilo iz dubine, iz mraka starog ormara u mojoj spavaćoj sobi. Znam, zvuči kao scena iz nekog jeftinog horora, ali u snu, sve…
Sjećam se kad sam prvi put osjetio onu čudnu nelagodu, pomisao da sve što radim, sve što gradim, jednog dana može nestati kao da ga nikada nije ni bilo. Je li vam poznat taj osjećaj, ta tiha briga koja se provuče kroz misli dok pokušavate da ostavite neki trag? Prošlo je više od petnaest godina…
