Sjećam se, kao da je juče bilo, onog jutra kad sam se probudio obliven hladnim znojem, srce mi je tuklo kao ludo. U snu, zemlja se tresla pod mojim nogama, zidovi su pucali, a osjećaj nemoći me preplavio. Nije to bio prvi put, ali ovaj put je bio nekako drugačiji, dublji, ostavio je za sobom…
Sjećam se kao da je juče bilo, tačno prije petnaestak godina. Ležao sam budan u mraku, srce mi je lupalo kao ludo, još uvijek potresen slikom koju sam vidio u snu. Gigantski, uspavani vulkan, koji je odjednom počeo da se budi, da diše dim, pa onda i užarenu lavu. Panika me je uhvatila. Nisam znao…
Sjećam se, godinama sam se borio s nekim snovima, onim što bi me probudili u znoju ili, još gore, ostavili s čudnim osjećajem tjeskobe koji bi me pratio cijeli dan. Nije to bilo samo puko pamćenje slika iz podsvijesti; osjećao sam da iza tih slika leži nešto dublje. Da, i ja sam bio tamo, zbunjen…
Sjećam se kao da je juče bilo, noći kada sam sanjao oluju. Ne onako blagu, ljetnu kišu sa grmljavinom, već onaj vjetar što zavija oko kuće, lomi grane, i čini da se prozori tresu, a srce lupa u grlu. Probuditi se iz takvog sna, sav u znoju, sa tim osjećajem jeze koji se zadržava u…
Sjećam se, godinama unazad, one noći kada me probudio osjećaj da se davim. Ne u snu, već u stvarnosti, pod težinom briga koje su me gušile. Bilo je to prije nego što sam stvarno počeo razumijevati kako naši snovi, posebno oni islamski, mogu biti ogledalo duše, pa čak i kompas. Taj osjećaj, sličan plimi koja…
Sjećam se kao da je jučer bilo, probudio sam se u hladnom znoju. Sanjao sam zemljotres. Ne onaj blagi, gdje se samo luster zatrese, već onaj gromoglasni, dubinski, koji mi je tresao samu dušu. Srce mi je bubnjalo u grudima, a osjećaj nemoći i straha ostao je u meni dugo nakon što sam otvorio oči….
Sjećam se kad sam prvi put sanjao kišu unutar kuće. Bio je to onaj osjećaj kad se probudiš u znoju, sa srcem koje lupa kao ludo, pitajući se šta to, dođavola, znači. Kao da ti se životna podloga pomjera, a ti stojiš i gledaš kako se voda skuplja u prostoriji koja bi trebala biti tvoje…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kada sam se probudio obliven hladnim znojem. Sanjao sam potres, strašan, razorni udar koji je tresao cijelu kuću, a ja, paralizovan, nisam mogao ni prstom da mrdnem. Ta scena se urezala u moje sjećanje, ostavljajući za sobom osjećaj neopisivog straha i nelagode koji me pratio danima….
Sjećam se te noći kao da je bila jučer. Zrak je bio težak, nabijen vlagom i nečim neizrecivim. Nisam spavala, kao ni prethodnih noći kad bi najavljivali oluju. Ali, ova je bila drugačija. Čula sam onaj duboki, tutnjavi zvuk, ne groma, već nečeg mnogo strašnijeg, nečeg što je paralo noć i moj mir. I onda…
Sjećam se kao da je juče bilo, onog jutra kada sam se probudio sav u znoju, sa srcem koje mi je lupalo u grudima. Sanjao sam da se staro, visoko drvo, koje je godinama stajalo pored naše kuće, iznenada srušilo direktno na krov. Znam, zvuči kao scena iz filma, ali onaj osjećaj straha, te prve…
