Znaš li onaj osjećaj kada se probudiš iz sna, a slika ti je toliko jasna da te prati cijeli dan? Meni se to dešavalo bezbroj puta, posebno kada su snovi nosili neku težinu, neko upozorenje koje nisam mogao odmah razaznati. Sjećam se, prije možda desetak godina, kada sam vodio jedan svoj mali biznis, stres je…
Sjećam se jedne zime, magla je bila toliko gusta da sam jedva vidio kraj haube. Baš takav je osjećaj kada vam se u snu pokaže puknut brisač, zar ne? Onaj osjećaj nelagode, potpune nemoći da jasno vidite put pred sobom, pa čak i to malo ispred nosa. Vidite obrise, naznake nečega, ali ništa konkretno. Probao…
Sjećam se kada sam, još kao mlađi čovjek, prvi put sanjao nešto toliko živo, toliko potresno, da mi je ostavilo osjećaj nelagode satima nakon buđenja. Nije to bio tipičan, zaboravljiv san; bio je poput filma, sa jasnim bojama i snažnim emocijama. Od tada, tih petnaestak godina iskustva u životu i razmišljanju o snovima, naučilo me…
Sjećam se, godinama unazad, kada bi mi se dogodilo nešto što ne razumijem, neki čudan san koji bi me progonio danima, osjećao sam se potpuno izgubljeno. Znate onaj osjećaj? Kao da vas uhvati gusta magla, toliko gusta da ne vidite prst pred nosom. To je bilo prije petnaestak godina, kada sam prvi put počeo dublje…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Stojim na stanici, miris je svježe pokošene trave, a sunce mi već prži lice. Gledam u daljinu, srce mi ubrzano lupa. Autobus. Moj autobus. Onaj koji me je trebao odvesti na razgovor za posao koji sam toliko željela. Vidim ga. Prolazi. Vozač ni da trepne, samo nastavlja svojim…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Stojim na stanici, sunce prži, a znoj mi se slijeva niz leđa. Čekam onaj jedan, specifičan autobus koji me treba odvesti na razgovor za posao. Pogled mi luta, vidim ga u daljini. Srce mi brže zakuca. A onda… proleti pored mene. Prosto me ignorira. Znam taj osjećaj. Ono…
Sjećam se jedne noći, probudio me je hladan znoj, a u glavi mi je odzvanjala slika papira koji lebde, kao da su ih nevidljive ruke bacale u zrak, a ja sam stajao nemoćan, pokušavajući ih uhvatiti. Taj osjećaj, ta strepnja da mi nešto klizi kroz prste, ostao je sa mnom dugo nakon što sam otvorio…
Sjećam se kao da je juče bilo, onaj osjećaj kada se probudiš, a u glavi ti je zbrka, kao da je cijela kancelarija, sa svim važnim dokumentima, upravo prošla kroz tornado, ali bez ijednog daška vjetra. Totalni haos, ali nekako miran, sablasan. Znaš, onaj osjećaj kada intuicija vrišti da nešto nije u redu, ali logike…
Sjećam se, kao da je jučer bilo, onog jutra kada sam se probudila znojna i uznemirena. Sanjala sam rotaciona vrata, ali ne onako kako ih znamo – mirna, kontrolisana. Ne, ova su se okretala bjesomučno, prebrzo, stvarajući vrtlog koji me je usisavao, a ja sam se osjećala potpuno bespomoćno. Pokušavala sam izaći, ali svaki korak…
Sjećam se jedne faze u životu kada su se vrata oko mene vrtjela takvom brzinom da nisam znao ni ući ni izaći. Baš kao ona rotaciona vrata u snu, osjećao sam se zarobljenim u vječnom krugu konfuzije, čekajući da se zaustave, da uhvatim korak. Zrak je bio težak, skoro opipljiv, a svaka odluka činila se…
